Motiv sparine u književnom stvaralaštvu Sime Matavulja

 Pored vruće pite od jabuka prelivene sladoledom, bresaka i voćnih jogurta... od bresaka, život vrijedan življenja čine i sparni dani. Ova godina ih je isporučila poprilično. Imao sam čak i trčanje na plus 35, dok je oblačno, dok pada lagana kiša, dok je nedelja, dok slušam Salad days i dok je grad manje-više prazan. Takvih nedelja nemaš puno i njih bi trebalo stavljati u brošure koje reklamiraju život.

ljeto 2021. je vodilo politiku spržene zemlje

Zabijanje u ljude

 Znate onaj vic... koji svi znaju - voditelj na radiju govori da vozači na autoputu budu oprezni jer jedna budala vozi u suprotnom pravcu. Sluša to lik u autu, na autoputi i kaže Čuj, jedna! Svi!

E, pa, otkrio sam svoj smisao života. Kad mi ljudi sa takavim mentalnim sklopom idu u susret na trotoaru, ja im se ne sklonim.

Let me explain.

.

Postoji pravilo kretanja i prilično je jednostavno - desna strana. Auto kad voziš - desna strana (ali ako si u Britaniji.... Aj, ćuti!). Biciklo na biciklističkoj - desna strana. Hodanje trotoarom - desna strana. Trčiš trim stazom - desna strana. Penjanje/silaženje niz stepenice, pogađate?, da, da, desna strana. 

Kao i svako pravilo i ovo ima izuzetak a on glasi da se krećeš lijevom stranom u slučaju kad nema trotoara. To je zbog toga da bi mogao da gledaš u oči lika koji će te pregaziti.

Tako ti ja trčim i povremeno se zabijam u ljude koji ne žele da se sklone. Zna biti jako neprijatno, ponekad mi bude žao ali...

Ne osvrći se sine (na oskare): Oskar 2021.

 Šarlin priča kako se vozila kajakom i onda je naišla na gomilu lasta koje su letjele svuda oko nje. Odraz ptica se reflektovao na površini vode pa je izgledalo kao da i ona leti sa njima. Šerlin kaže da je to bilo baš super iskustvo. Toliko super da je pomislila da  može i da umre jer joj je život u tom trenutku bio potpun.

Oskar 2021.

Tad, je l'? Baš - tad, Šarlin? Život ti da jedan premium kontent u gomili govana kojim te zasipa i ti bi bila u redu da umreš baš u tom trenutku? 

Zar nam ta sirotinjska ataraksija nije glavni mamac da i dalje ostanemo u životu? Sranje, dosada, zaglupljujuća rutina, još sranja, još dosade, patnja, bol, dosada, sranje, sranje, patnja, dosada, lomljenje duše, obamrlost, jedan savršen trenutak... Stani! E, sad mogu da umrem.

Klikneš na jutjub video. Ne počinje, prvo reklama. Takimičenje pozicije i opozicije ko će ti više popit' živce. Snimak dronom jer ti država jedino iz daljine liči na nešto, nasmijana djeca trče naokolo jer ti još samo djeca mogu povjerovati u čapri, neki lik u odjelu ti govori da sve što radi - radi za tebe...

E tad sam ono u fazonu e, sad mogu i da umrem. Krindž je prejak, pet sekundi nakon kojih mogu da prekinem ovo sranje su predugi za čekanje... Uzmi me bože, spreman sam!

Istina o svemu

Čitao sam Eriha Fon Danikena i Grejema Henkoka, i mislio da tu ima nešto. 

Bile su to moje tinejdžerske godine, na prelazu vijekova. Malo stvari me je interesovalo, a osim naučne fantastike slabo šta sam drugo i čitao. 

Zamisli jačinu ovog izlaska

U šestom-sedmom osnovne sam nabasao na veću količinu časopisa Sirius. To je bio časopis za znanstvenu-fantastiku koji je izlazio od 1976. pa do 1989. U svakom broju su bile po dvije-tri priče, i sjećam se da u većini slučajeva ja to nisam nešto naročito kontao. U isto vrijeme, kraj devedesetih, pojavila se i  remasterizovana verzija dotadašnjih Star Wars-a i tako sam se upoznao sa davnim dešavanjima u udaljenoj galaksiji.

Zvjezdani ratovi su mi bili smaračina, ali sam se pravio da mi se sviđaju. Ja sam više volio Armageddon, Independence Day, Deep Impact i, najbolji od svih, Contact. Crtao sam svemirske bitke i pisao školske sastave na temu kolonizacije svemira.

Contact (1997)

Turizam u doba pandemije

 Kasnomajsko subotnje poslijepodne. Prolazim ispred Notr Dam. Ubrzavam korak da bih što prije prošao pored gomile turista raštrkanih naokolo. Zelenilo drveća je baš, ono, zeleno, kako samo u kasnomajskim subotnjim poslijepodnevima može biti. Prelazim preko Petit Pont, ulazim u peti arondisman i skrećem u drugu ulicu lijevo. To je uličica između simpatičnog parkića i gomile kafea. Negdje na sredini te ulice nalazi se i knjižara. Ulazim u nju i dva sata kasnije izlazim sa šest knjiga (pet polovnih i jednom novom) koje sam stavio u svoj platneni ceger na kome piše nešto duhovito. Sjedam u baštu kafea pored knjižare, vadim knjigu iz cegera - Norman Rockwell's America - koju sam kupio za 7 evra, i počinjem da je prelistavam. 

 

Četvoročlani bend u parkiću svira neki džez.

ovdje

Pola sata kasnije primjećuje me konobarica i dolazi do mog stola. Na meniju joj prstom pokazujem na kafu i krofnu prelivenu čokoladom. Nadrkano odlazi zajedno sa porudžbom. Doviknem joj mersi. Prelistavam Rokvelovu Ameriku ali pogled mi često odluta čas na bend, čas na Senu, čas na Notr Dam i ne mogu da se otmem utisku da je život skroz super.

januar 2021: pri-post korona svijet

Već smo mjesec dana socijalno distancirani od prošle godine i stanje se svima vidno poboljšalo. Kao što smo i pretpostavljali - problem je bio u faličnoj 2020. proizvedenoj u Kini i namjenjenoj za istočnoevropsko tržište, ali se nekim nespretnim spletom okolnosti našla u globalnom prometu. 

(naš'o ovdje)

Da će stvari biti bolje mogao sam se uvjeriti već u prvim minutama 2021. koje sam dočekao u krevetu, sam, trijezan i čitajući o pokvarenim intelektualcima. Za razliku od prošlogodišnjih prvih minuta koje sam dočekao u nepoznatom gradu, na otvorenom, ispucalih usana, u ozbiljnom minusu, okružen gomilom ljudi i potpuno pijan.

.

Nakon što je puškaranje zamrlo, zaspao sam i nisam imao svoje uobičajne kafikijanske snove u kojima postepeno prihvatam apsurdne logike. To je doprinijelo da se probudim manje izubijan nego inače, što je vodilo do puno bolje startne pozicije početka tog dana a ujedno i godine.

***

Privatna statična praznina AKA 2020 review

 Prije deset godina u postu 7 stvari koje morate da znate o NG*, u uvodnom paragrafu sam napisao:

" Ko da neko broji (broji, broji...) al' još jedna godina je na izmaku (ili se već izmakla ako čitate nešto kasnije). Godina koja će biti upamćena po... Neko će je pamtiti po tome što se oženio, neko po tome što je dobio dijete a neko po tome što se oženio i dobio dijete (Čestitamo Goca!). Neko će je pamtiti po poplavama, neko po zemljotresu, neko po rudarima, neko po wikileaksu. Neko, opet, po tome što je završio fakultet, neko po tome što je dobio otkaz, neko po tome što je treću godinu zaredom 5. decembra jeo ćevape... Al' većina čovječanstva će je se sjećati po tome što je u februaru pokrenut ReciklažaBlog. "

 Već je prošlo 10 godina od kako su 33 rudara iz Čilea provela 69 (naaaajs) dana pod zemljom prije nego što su ih spasili. Neku mini reprizu toga smo imali 2018. na Tajlandu kad su oni mladi fudbaleri zaglavili u pećini.

.

2010. se zapalila i ona naftna bušotina u Meksičkom zalivu. To mi očito nije bilo na pameti kad sam pisao po čemu će se pamtiti 2010.

Poplava i zemljotres koje pominjem su mi u potpunosti isparili iz sjećanja pa sam guglao. Poplava se odnosi na veliku polavu u Srednjoj Evropi. Najgore je pogodila Poljsku ali zahvatila je i Srbiju. Hrvatska i mi smo morali čekati 2014. Bila je i velika poplava u Pakistanu ali, realno, koga briga. Zemljotres se odnosi na onaj od 12. januara koji je sravnio Haiti a izazvao je i cunami. Cunami koji mi nije izlapio iz sjećanja je onaj iz 2004. koji se desio u Indijskom okeanu i pobio debelo preko dvjesto hiljada ljudi u Indiji, Indoneziji, na Tajlandu i Šri Lanki. Prilično zajeban je bio i 2011. Tad smo naučili ime jedne japanske nuklearne elektrane.

Vikiliks je 2010. objavili Collateral Murder i gomilu mejlova svjetske političke i vojne elite. Asanž je bio u vijestima neko vrijeme a sad je u zatvoru.  Tri godine kasnije nam je Snouden saopštio da privatnost ne postoji i baš je bio faca jedno mjesec dana a sad pokušava da dobije rusko državljanstvo jer mu je dopizdilo da stalno produžava boravišnu vizu.

Posljednje ćevape sam pojeo 2012. Definitivno nije bio 5. decembar. Dobijao sam i davao otkaze popriličan broj puta u protekloj deceniji a u istom periodu sam bio i na dva vjenčanja. 

Gocin sin sad ima 10 godina, koliko ima i ovaj blog.

Razmišljam da objavim ovaj post

Izlazim iz kuće sa lavorom punim prljave vode u rukama. Niz ulicu silazi neki čovjek. Gleda prema meni a zatim skreće pogled. Ja nastavljam prema drvetu jabuke i prosipam vodu na zemlju oko nje. 

Možda bih trebao oprati auto?

***

Čarli Kaufam ima novi film. Zove se I'm Thinking of Ending Things i pojavio se na Netfliksu za Gremov rođendan. Rađen je po istoimenoj knjizi Iena Rida iz 2016.

.

I’m thinking of ending things. 

Once this thought arrives, it stays. It sticks. It lingers. It dominates. Tere’s not much I can do about it. Trust me. It doesn’t go away. It’s there whether I like it or not. It’s there when I eat. When I go to bed. It’s there when I sleep. It’s there when I wake up. It’s always there. Always.

I haven’t been thinking about it for long. The idea is new. But it feels old at the same time. When did it start? What if this thought wasn’t conceived by me but planted in my mind, predeveloped? Is an unspoken idea unoriginal? Maybe I’ve actually known all along. Maybe this is how it was always going to end.

Jake once said, “Sometimes a thought is closer to truth, to reality, than an action. You can say anything, you can do anything, but you can’t fake a thought.” 

Ovce broje mene

 Ima ta jedna scena iz Linčovog Wild at Heart u kojoj se iz čista mira pojavi jedan starac u prevelikom odjelu, kačketom okrenutim u stranu i kesom u ruci. Staje pored glavne junakinje, koja je u jednom od gorih perioda u svom životu, dakle, staje pored nje i kaže Izvinjavam se, tražim 770378. Ona ga samo na trenutak pogleda, nisam siguran da li ga i vidi mada je na metar ispred nje, a onda se vraća u svoj veći od života život. Kežual dedica joj nekoliko puta mahne pred očima, udari dva tri puta nogom o pod ne bi li joj skrenuo pažnju na sebe, ona sve to izignoriše. On odmahne glavom u fazonu ha! šta možeš, i nestane iz kadra.

.

Ta scena mi padne na pamet svakih nekoliko mjeseci. Toliko je nasumična, toliko se ne uklapa ni u ništa u filmu, toliko ruši ritam dotadašnjeg... svega, da je to tačno kako treba. Sam film je poprilično nadrealan ali ta scena, scena običnog čovjeka u pomalo neobičnoj odjeći za nekog u njegovim godinama i sa (polu)običnim pitanjem postaje najnadrealniji dio cijele te priče. Njen najupečatljiviji dio. 

 

Često se osjećam kao taj dedica.

Želiš li elaborirati tu izjavu? Ne.

Pola 2020. je prošlo

Dejvid Linč je pokrenuo jutjub kanal. Svaki dan iz svoje radionice, oblivene plavičastom izmaglicom, pogleda u nebo i da prognozu vremena za Los Anđeles. Tako se već mjesec dana isčuđavam kako to da Banja Luka i El Ej imaju gotovo iste vremenske prilike. Golden sanšajn postaju riječi ozdravljenja za mnoge od nas. Kada nam kaže have a great day everyone, vjerujemo mu da to zaista i misli. Naročito zato što tu rečenicu prati pogled koji ti gleda u dušu, makar ti mislio i da je nemaš.

To je jedna od pozitivnih stvari koje su se do sad desile u 2020, koja i nije baš u top 10 najboljih godina u istoriji godina. Daleko da je najgora (bar zasad) ali, možemo se složiti - poprilično je sranje.

Dočekao sam je smrzavajući se pored rijeke, na hladnom vjetru, okružen gomilom stranaca. Raspoloženje mi je do ponoći bilo dobro ali sa prvim sekundama aktuelne godine na mene kao da se obrušila jedna, onako, tama. Gotovo da sem fizički osjetio njeno sletanje na moja leđa.

Možda je samo rum-kola baš u tom trenutku odlučila da popusti - ne znam.

Imam tu neku teoriju koja mi je pala na pamet prije gotovo deset godina dok sam na +40 hodao sat vremena po spaljenom asfaltu. Glasi: iznenadni napad tjeskobe koji nas sve povremeno pogodi  je ništa drugo nego preživljavanje sranja koje tek treba da nam se dese. Tjelo nam se sjeća budućih situacija jer... sve se dešava istovremeno samo mi to nekako razvučemo kroz protok vremena a opet, šta je vrijeme? i tako... Čitao sam Elegantni kosmos od Brajana Grina tih dana i gledao one videe u kojima je foton istovremeno i čestica i talas a sam čin posmatranja...