Turizam u doba pandemije

 Kasnomajsko subotnje poslijepodne. Prolazim ispred Notr Dam. Ubrzavam korak da bih što prije prošao pored gomile turista raštrkanih naokolo. Zelenilo drveća je baš, ono, zeleno, kako samo u kasnomajskim subotnjim poslijepodnevima može biti. Prelazim preko Petit Pont, ulazim u peti arondisman i skrećem u drugu ulicu lijevo. To je uličica između simpatičnog parkića i gomile kafea. Negdje na sredini te ulice nalazi se i knjižara. Ulazim u nju i dva sata kasnije izlazim sa šest knjiga (pet polovnih i jednom novom) koje sam stavio u svoj platneni ceger na kome piše nešto duhovito. Sjedam u baštu kafea pored knjižare, vadim knjigu iz cegera - Norman Rockwell's America - koju sam kupio za 7 evra, i počinjem da je prelistavam. 

 

Četvoročlani bend u parkiću svira neki džez.

ovdje

Pola sata kasnije primjećuje me konobarica i dolazi do mog stola. Na meniju joj prstom pokazujem na kafu i krofnu prelivenu čokoladom. Nadrkano odlazi zajedno sa porudžbom. Doviknem joj mersi. Prelistavam Rokvelovu Ameriku ali pogled mi često odluta čas na bend, čas na Senu, čas na Notr Dam i ne mogu da se otmem utisku da je život skroz super.

 ***

Budim se u svom krevetu koji nije u Parizu, nego u Banja Luci. Nije kasni maj, nego rani februar. Sve je mračno, hladno, mrtvo i jadno. A tako je i napolju.

Povremeno me progone ti snovi kada ovodimenzijski ja upadam u realnosti onodimenzijskog mene. Hoće to kad preko street view-a pravim turističke obilaske prije spavanja. A posjeta knjižari Shakespeare and company mi je sigurno u prvih pet najposjećenijih.

before sunset, 2004.

To je ona knjižara u kojoj se Džesi i Selin prvi put vide nakon deset godina. I, ujedno, drugi put u životu.

To je ona knjižara iz Midnight in Paris.

To je, takođe, ona knjižara koja kanališe duh stare istoimene knjižare otvorene na drugoj lokaciji 19. novembra 1919. i čija je vlasnica pomogla Hemingveju da izda svoju prvu knjigu a objavila je i Džojsovog Uliksa

***

Film Museum Hours govori o nekoj Amerikanki koja se zove Ana i koja dolazi u Beč jer joj neko umire u bečkoj bolnici (sestra?majka? zaboravio sam). Prije bolnice posjećuje Muzej istorije umjetnosti i tamo upoznaje čuvara Johana. Johan provodi vrijeme sjedeći na stolici u nekom ćošku posmatrajući ljude koji posmatraju umjetnička djela. U tom procesu dolazi do zanimljivih opservacija. Ana i Johan se sprijatelje i naredne dane provode šetajući gradom, posjećujući kafee i pričajući veoma tiho o svačemu pa i o umjetnosti.

museum hours, 2012.

Uglavnom, kraj filma - njih dvoje u kafani i slušaju piiijevaljku kako pjeva "Sećaš li se lepi grome moj..." 

Jebiga.

Njima je to izlaz iz dubokih priča, sumornog zimskog Beča, apstraktnosti umjetnosti, odnosno - zaranjanje u neposredni život, ili već neki takav trip. Sjede u prepunoj kafani i uživaju u balkanskom krkanluku. To je luksuz. To da ti Balkan bude egzotika u koju možeš upasti subotom naveče na dva sata a onda odeš u svoj hladni, sređeni,  zapadni svijet.

Dok ja iz egzotike Balkana izlazim samo u snovima.

*** 

Danas je tačno godinu dana od posljednjeg koncerta na kom sam bio. Trebao je početi 15. al', znate kako to već ide. 

Pa, skoro da smo i zaboravili.