Razmišljam da objavim ovaj post

Izlazim iz kuće sa lavorom punim prljave vode u rukama. Niz ulicu silazi neki čovjek. Gleda prema meni a zatim skreće pogled. Ja nastavljam prema drvetu jabuke i prosipam vodu na zemlju oko nje. 

Možda bih trebao oprati auto?

***

Čarli Kaufam ima novi film. Zove se I'm Thinking of Ending Things i pojavio se na Netfliksu za Gremov rođendan. Rađen je po istoimenoj knjizi Iena Rida iz 2016.

.

I’m thinking of ending things. 

Once this thought arrives, it stays. It sticks. It lingers. It dominates. Tere’s not much I can do about it. Trust me. It doesn’t go away. It’s there whether I like it or not. It’s there when I eat. When I go to bed. It’s there when I sleep. It’s there when I wake up. It’s always there. Always.

I haven’t been thinking about it for long. The idea is new. But it feels old at the same time. When did it start? What if this thought wasn’t conceived by me but planted in my mind, predeveloped? Is an unspoken idea unoriginal? Maybe I’ve actually known all along. Maybe this is how it was always going to end.

Jake once said, “Sometimes a thought is closer to truth, to reality, than an action. You can say anything, you can do anything, but you can’t fake a thought.” 

 

Film me ostavio zbunjenim nakon prvog gledanja. Ali ostavio je i nagovještaj dubine i odlično je radio na podsvjesnom nivou. Nešto te je treslo u samom korijenu bića. Razum se, doduše, batrgao sa onim što gleda i često bio frustriran. Onda sam film pogledao još jednom i mnoge stvari su mi bile jasnije. Zatim jutjub i gledanje videa u kojima ljudi objašnjavaju film. Dosta dobrih zapažanja. Ali, ipak, moraću pročitati i knjigu. Te pročitam knjigu u jednom sjedenju i shvatim da se odavno nisam ovoliko potrudio oko nekog filma.

.

Mlada djevojka koju ćemo, recimo, zvati Lusi, ulazi u auto svog momka, Džejka, te odlazi da upozna njegove roditelje. Od početka shvatamo da možemo čitati Lusine misli i iz njih saznajemo da Lusi namjerava da okonča svoju vezu sa Džejkom jer veza ne vodi nikud a ljudi često ostaju u usranim vezama jer se boje da budu sami. Njih dvoje razgovaraju o različitim temama i iz tog razgovora dobijamo sliku Džejka kao jednog melanholičnog tipa koji blago naginje na emo. Kadrovi Lusi i Džejka u autu povremeno prekidaju kadrovi u kojima neki starac samuje - što u svojoj kući, što na poslu u školi u kojoj radi kao čistač. Zašto se to dešava? Ko je on?

 

Dolaze do kuće Džejkovih roditelja koji im mašu sa prozora. Mahanje možda traje mrvicu predugo. Džejk postaje nervozan, ne želi odmah da uđe u kuću i odvodi Lusi u štalu u kojoj joj priča o svinji čiju su utrobu izjeli crvi dok je ona još bila živa. Odlaze u kuću. Starci još nisu sišli sa sprata. Vrata od podruma su izgrebana. Džejk kaže da je to uradio njihov pas. Džejk takođe upozorava Lusi da ne silazi dole. Kuća nam izgleda poznato. Roditelji silaze niz stepenice i upoznavanje počinje a film preuzima logiku sna, tj. obilato prolazi kroz kaufmanov filter.

 

Preporučujem da pogledate film a i da pročitate knjigu. Onda nađite nekog da pričate. Mislim, bilo bi dobro da je taj neko pogledao film ili pročitao knjigu. Ali nije nužno. Poenta je da nađete nekog i pričate.

 

***

 

U četvrtom osnovne sam sa svojim najboljim drugom iz tog perioda - Borisom - pokrenuo novine. Izašla su dva broja. Radili smo ih na pisaćoj mašini. Svaki broj je imao dva primjerka - jedan original a drugi kopija napravljenu uz pomoć napredne tehnologije indigo papira. Novine su imale dvije-tri stranice u kojima smo prepisivali zanimljivosti iz Politikinog zabavnika, pisali o vijestima koje smo čuli... na vijestima i, što je u kontekstu Reciklaže najsimptomatičnije, neke naše tekstove koji su kao trebali da budu duhoviti. Slike smo izrezivali iz starih novina i knjiga a zatim lijepili u neše novine, a nešto smo i sami crtali. To znači da iako je svaki broj imao po dva primjerka, oni nisu bili identični. Bar što se tiče slika u njima.

 

.

Mama našeg druga je radila u kiosku pa smo tako riješili distribuciju. Prodali smo sva četiri primjerka. Zaradili dva dinara. Potrošili ih na dva rumenka i litar nekog gaziranog otrova. Dva primjerka su kupile naše drugarice iz razreda. Za druga dva pimjerka nisam siguran ali, iz ove perspektive, mislim da ih je kupila nečija mama.

 

Godinu dana poslije toga sam morao da napustim grad u kome sam živio jer je u toku bilo oslobađanje tog grada od 99% njegovih stanovnika... koji su došli tri godine ranije nakon što je bio oslobođen od ovih koji sad dolaze da ga oslobode... enivej, građanski ratovi su najgori, je da? U jedan posto onih kojih se grad nije uspio osloboditi bio je i Boris koji je imao tikete za obe strane - tkz. dijete iz mješovitog braka. To je bilo prije 25 godina i od tada nisam vidio Borisa. Desetak godina kasnije smo uspjeli da razmijenimo nekoliko mailova i brojeve telefona. Nekoliko poruka. Na feeeejsbuku se nismo pronašli. Kad se pojavio Viber vidio sam Borisovu sliku. Poprilično se promijenio, nikad ga ne bih prepoznao. Ja nemam sliku na viberu. 

 

Bili smo dobri drugari, kroz svašta smo prošli u te dvije - tri godine a novine su samo jedna od zanimljivijih epizoda. Ponekad sam razmišljao o čemu bismo pričali da se vidimo. Da li smo odrasli u suprotnim pravcima? Imamo li i dalje slične interese?

Ove godine sam išao na proslavu dvadeset pet godina od oslobođenja grada koji me se oslobodio prije...pa, dvadeset pet godina. Odlučio sam da prođem Borisovom ulicom. To sam već jednom radio prije petnaestak godina. Tad sam se  nadao da će biti u dvorištu i da ćemo se ispričati. Nije bio. 

 

Ovog puta nisam ništa očekivao. Boris je izašao iz kuće sa lavorom u rukama, pogledao prema meni, registrovao osobu, skrenuo pogled i nastavio sa svojim poslom. Ja sam nastavio da hodam. Hodao sam jedno pet - šest kilometara dok nisam obišao sve ulice i mjesta na kojima sam proveo prilično sretnih tri godine svog djetinstva. 

 

***

 

Idles su danas izdali novi album. Nije što su moji ali odlični su. Dajte im šansu a i pare, ako ste u mogućnosti.