Ima ta jedna scena iz Linčovog Wild at Heart u kojoj se iz čista mira pojavi jedan starac u prevelikom odjelu, kačketom okrenutim u stranu i kesom u ruci. Staje pored glavne
junakinje, koja je u jednom od gorih perioda u svom životu, dakle,
staje pored nje i kaže Izvinjavam se, tražim 770378. Ona ga samo na trenutak pogleda, nisam siguran da li ga i vidi mada je na metar ispred nje, a onda se vraća u svoj veći od života život. Kežual dedica joj
nekoliko puta mahne pred očima, udari dva tri puta nogom o pod ne bi li
joj skrenuo pažnju na sebe, ona sve to izignoriše. On odmahne glavom u
fazonu ha! šta možeš, i nestane iz kadra.
 |
| . |
Ta
scena mi padne na pamet svakih nekoliko mjeseci. Toliko je nasumična,
toliko se ne uklapa ni u ništa u filmu, toliko ruši ritam dotadašnjeg...
svega, da je to tačno kako treba. Sam film je poprilično nadrealan ali ta
scena, scena običnog čovjeka u pomalo neobičnoj odjeći za nekog u njegovim
godinama i sa (polu)običnim pitanjem postaje najnadrealniji dio cijele
te priče. Njen najupečatljiviji dio.
Često se osjećam kao taj dedica.
Želiš li elaborirati tu izjavu? Ne.
