Reciklaža: Pola 2020. je prošlo

Dejvid Linč je pokrenuo jutjub kanal. Svaki dan iz svoje radionice, oblivene plavičastom izmaglicom, pogleda u nebo i da prognozu vremena za Los Anđeles. Tako se već mjesec dana isčuđavam kako to da Banja Luka i El Ej imaju gotovo iste vremenske prilike. Golden sanšajn postaju riječi ozdravljenja za mnoge od nas. Kada nam kaže have a great day everyone, vjerujemo mu da to zaista i misli. Naročito zato što tu rečenicu prati pogled koji ti gleda u dušu, makar ti mislio i da je nemaš.

To je jedna od pozitivnih stvari koje su se do sad desile u 2020, koja i nije baš u top 10 najboljih godina u istoriji godina. Daleko da je najgora (bar zasad) ali, možemo se složiti - poprilično je sranje.

Dočekao sam je smrzavajući se pored rijeke, na hladnom vjetru, okružen gomilom stranaca. Raspoloženje mi je do ponoći bilo dobro ali sa prvim sekundama aktuelne godine na mene kao da se obrušila jedna, onako, tama. Gotovo da sem fizički osjetio njeno sletanje na moja leđa.

Možda je samo rum-kola baš u tom trenutku odlučila da popusti - ne znam.

Imam tu neku teoriju koja mi je pala na pamet prije gotovo deset godina dok sam na +40 hodao sat vremena po spaljenom asfaltu. Glasi: iznenadni napad tjeskobe koji nas sve povremeno pogodi je ništa drugo nego preživljavanje sranja koje tek treba da nam se dese. Tjelo nam se sjeća budućih situacija jer... sve se dešava istovremeno samo mi to nekako razvučemo kroz protok vremena a opet, šta je vrijeme? i tako... Čitao sam Elegantni kosmos od Brajana Grina tih dana i gledao one videe u kojima je foton istovremeno i čestica i talas a sam čin posmatranja...

Uglavnom, natrpaj jedan osrednji mozak sa informacijama koje on u svojoj osrednjosti ne može da shvati i sigurno ćete ući u neki šund misticizam. Neki mudrost rečenice napisane na slici neke planine sa sve kul oblacima. Sa haštag inspiracija, haštag smisao, haštag duboke misli.

Neko je rekao da nervirati se zbog stvari koje još nisu došle, a i ne znaš da li će uopšte i doći, je isto kao i otplaćivati kredit koji nisi ni uzeo. Ja ih otplaćujem kao da sam bio žirant gomili najneodgovrnijih ljudi ikad.

Vratimo se 2020. u kojoj smo u januaru imali najavu III sv. rata, onda je izgorilo pola Australije, umro Teri Džons i svi smo bili u fazonu Ne, samo ne Teri Džons! I, stvarno, nije samo Teri Džons, nekoliko dana kasnije helikopter u kome je bilo gomila djece, a i Kobi Brajant, se zabio u planinu. Svi su bili tužni. Dobro, svi osim Ari Šafira. Umro je i ćale Klifa Bartona - Rej Barton. I zbog toga sam bio tužan koji minut.

Došla korona, prošla korona. Šta je ostalo?

Ostalo je nepovjerenje u bilo koga! Zar i pogled na bolest zavisi od toga kakve političke stavove imaš? To se najbolje vidi u Americi (vjerovatno i bilo gdje drugo ali jedino što povremeno pratim je politička situacija u Americi) kojoj i lijevi i desni koriste nešto objektivno, a to je pandemija bolesti o kojoj malo znamo, da je proizvoljno tumače i instrumentalizuju zarad političkih poenčića. Ljudi tu nisu toliko bitni, bitno je da se bolest koju zaboli dupe za ideologiju, uklopi u našu priču i naše viđenje stvarnosti.

Desničari naoružani ko u Rambo filmovima miroljubivo protestuju ispred državnih institucija i zahtjevaju otvaranje frizerskih salona. Pizde na policijski čas, odbijaju da nose maske i kukaju kako im država oduzima građanska prava. Tramp za njih ima veliko razumjevanje.

Sa druge strane dobar dio politički lijevo opredjeljenih ljudi je za nošenje maski, socijalno distanciranje, poštovanje policijskog časa... sve do trenutka dok ne požele da odu da protestuju gusto zbijeni na javnim površinama.

Policija brutalno mlati ljude koji protestuju protiv policijske brutalnosti. Za njih Tramp nema razumjevanja (za protestante, ne policiju) a nekako, u svemu tome, anitifašisti su postali teroristi.

Kod nas je sve 50 nijansi desno ali to nas ne sprečava da se dijelimo na bilo koji drugi način.

Dobar dio ljudi i dalje pljuje, kašlje i kiha na ulic bez da to na bilo koji način zaklone. Na dan kada je prestala da važi obaveza da se nosi maska na otvorenom, vidio sam dvojicu starijih ljudi, sigurno 65+, kako se unose u lice nekim djevojčicama koje su prolazile kroz park, i govore im da više nije obavezno da se nose maske i da ih slobodno skinu jer šta će im to. Dok stojim u redu za kasu u supermarketu, lik bez maske staje pored mene i pozdravlja se sa prijateljem ispred mene i tako njih dvojica razgovaraju a ja stojim u sredini. Ako ne želiš da se rukuješ, često si ono šta ti glumiš. Kafići su puni, ne vodi se računa o distanci jer, da budemo iskreni, od ovoga umiru u najvećem broju stari, bolesni i siromašni, a oni su teret. Koji će nam? Neka radi prirodna selekcija. Što bismo zbog slabih pazlili i rizikovali našu jedinu nam the Ekonomiju.

Popizdim na ono šta si se usro, neće ti korona ništa. Možda meni neće ali za svoje roditelje nisam siguran. A posljednje što želim je da ih ubijem jer ti je koncept ličnog prostora nepoznanica.

Država daje neki privid normale i da neko ipak nešto radi i pazi na opšte dobro ali ukoliko nemate sreće da vas sve to lagano zaobiđe susrešćete se sa teškim amaterizmom, neorganizovanošću i stihijom.

Ukoliko drugi talas prođe bez puno žrtava sve će biti super, ukoliko ljudi pođu umirati u većim broju za sve ćemo biti krtivi mi jer za nas nije ništa drugo nego policijski čas i teška represija.

Eto, još jedna vinjeta iz istorijske godine. Dejvid Linč kaže da je ovo sve normalno, i da je samo dio tranzicije ka puno boljem svijetu. Volio bih da dijelim njegov optimizam. Ili bilo čiji. Hoću da dijelim optimizam.

Pored Dejvidovog kanala skrenuo bih pažnju i na kanal Gokanaru, vrijeme ovog lika tek dolazi i vraća nadu u mlade. Rijetko autentičan jutjub pregalac. Navijamo za tebe, Kris! Mene je kupio sa I don't want to be bitter old man. To je ta generacija koja je odrastala uz jutjub od najranijih dana i sada dolaze i dosta tu ima pametnih i promišljenih mladih ljudi.