♫And I'm no different; I live in conflict and contradiction🎝
Zbog toga je utješno znati da i bogati&slavni imaju iste probleme. Pa tako gledam Džima Kerija u nekom dokumentarcu kako sav zarastao u bradu i sa poluludačkim a poluproročkim sjajem u očima govori da je dobio sve što je ikada htio - slavu, pare, uspješnu karijeru - ali i dalje je prazan. Ne zna šta bi sa sobom. Postavio je visoke ciljeve, ostvario ih i... sad mu trebaju novi ciljevi? Pokušava se pronaći u nekim istočnjačkim filozofijama. Ide naokolo i govori da Džim Keri ne postoji, da niko ne postoji. Pokušava da se sastavi u duhovnom. Vidjećemo kako će se to završiti. Ali, kako neko dobro primijeti - mada ide naokolo i govori da ništa nije važno i da JA ne postoji, i dalje se farba.
Druga krajnost je Den Bilzirian. I on je bogat&slavan, pare je zaradio uglavnom na pokeru. To mu je omogućilo da ima život koji je oduvijek želio. A želio je izgleda da bude nešto kao Hju Hefner, al' puta 10. Privinatne vile, avioni, brza auta, žene, VIP žurke, egzotična putovanja... sve to bogato dokumentuje na svom Instagramu. Čini se da živi san ali...
Slušam podkast u kome Den gostuje kod Džo Rogena. Podkast traje gotovo tri sata. Prepričao nam je sav svoj život. Zanimljiv, prava američka priča o uspjehu. Ali, kroz cijelu tu njegovu priču provlači se neki osjećaj praznine. Da li bi stvarno sretan čovjek imao potrbu da dokumentuje svoju sreću kroz Instagram, ili da je prepričava u trosatnom podkastu? Da li je stvarno zabavno godinama ići po žurkama, pijančiti, putovati po egzotičnim destinacijama, biti sa najljepšim ženama, jesti najbolju hranu, kupati se u najluksuznijim ljetovalištima... Zar nije bolje godinama raditi za bjednu platu, na nesigurnim, povremenim poslovima i pisati za blog koji niko ne čita? Odgovor je očigledan. To vidi i Den i u jednom trenutku iskrenosti on primjećuje da jeste zadovoljan što može sebi da priušti takav život ali da je njegov prag za dostizanje sreće toliko podignut da ga malo šta može usrećiti. To više nije prag, to je gornji dio vrata.
Hoće da kaže da ti i dobro može da dosadi. A kad je dobro - stvarno dobro, onda je prag za nalaženje još boljeg od toga teško dostižan. Za razliku od Džima, Den se još ne želi okrenuti duhovnom, a nije zainteresovan ni za porodicu. Dvije stvari koje ti ljudi obično pokušavaju uvaliti kad pođeš pričati o prazninama u duši.
Ono što smo dosad saznali jeste da svi mi imamo isti problem. Nismo zadovoljni sa onim što imamo jer ono što imamo je... tu. A ono što je tu, je... tu. Tu-tu. Čovjekova priroda je, izgleda, zadovoljna samo dok traži i dok dostiže, kad dosegne... Npr. kao seks: odlično je kad ga isčekuješ, još bolje dok ga imaš ali nakon svega toga se osjećaš prazno i depresivno. Ne? Ne znam ja o tome ništa, tako mi ljudi pričaju.
Postoji li to da budeš zadovoljan onim što imaš ali da u isto vrijeme to ne ubije tvoju ambiciju da težiš boljem? Da li upošte treba razmišljati o takvim stvarima? Da li smo mi ustvari sretni jer možemo da razmišljamo o dostizanju sreće? U smislu - ne razmišljaš o tome kako bi bilo super kad bi mogao svaki dan da jedeš, ili kako bi baš bilo do jaja da ti jaja nisu smrznuta svaki dan.
Ali, opet, pazi šta želiš jer... bi te neko mogao čuti.
Pričajmo sad malo o Mračnim Milsima. Onim što se pojavljuju iznenada, poput nestanka struje. Iznenada, poput nestanka struje kažem jer se pojavlju stvarno iznenada, ali kao i kod nestanka struje, to iznenada je češće kad je napolju neki kijamet. Hoću da kažem da se Mračne Misli češće iznenada pojavljuju kad nam je duh prožet nekim metaforičkim neveremenom.
Još jedna stvar koja mi loše ide - metafore.
Jedna takva Mračna Misao bila bi ona koja imamo kad razmišljamo o narušenom zdravlju dragih osoba. Budućnošću koja dolazi sve brže i koja donosi staros, boles, usamljenost, patnju, smrt. Sve ti to može pokvariti dan. Ali, takve misli te rijetko kad spopadnu bez povoda. Nakupi se koječega i onda one nahrle.
Ali imaju te Još Mračnije Mračne Misli koje te spopadnu u trenutku kad misliš da je sve oke. Mračna misao koja je došla sasvim tiho, nezvana, sama. I za sva vremena skrila se tu negdje, duboko u nama.
Sunce sija, nebo je plavu, ptice cvrkuću, jednorozi prolaze ispod duga i onda te odjednom probode, ne jednorog nego spoznaja - ništa nema smisla. Apsolutno sve što radiš je toliko besmisleno i beznačajno da je to gotovo smiješno. Neki jači duhovi iz toga crpe snagu. Njih zovemo psihopate. Ostali moraju da te misli što brže odagnaju, pa se late prve stvari koja im je pri ruci - neko se dohvati religije, neko umjetnosti, neko nauke, neko filozofije. Ali, većina nas se uhvati alkohola ili besmislenih beskrajnih priča, tračeva, misli poput onih da bi nam više para, veći stan, novi namještaj, bolji telefon, veći televizor, život učinili sadržajnijim i potpunijim.
Ukoliko sav svoj život gradimo na apsolutnom besmislu kad tad će se sve to skrhati, vječito ćemo biti nezadovoljni, vječito će nam trebati još nešto, još samo nešto. Isto kao kada gradimo dvorac u močvari. Izgradiš ga on se sruši. Opet ga izgradiš - opet se sruši. Ali, treći put, a-haaa!, treći put ga izgradš i on ne potone. Prvo se zapali, prevrne i onda tek nestane.
U vezi sa ovim besmislom... Gledam ti ja tako dokumentarac o eutanaziji u Belgiji. Govori o jednoj Emili koja ima 24 godine i ne živi joj se. Nema neku neizlječivu bolest, ne trpi fizičke bolove ali, jednostavno, ne vidi smisao u bilo čemu i najradiej bi se ubila. I, nije da ne pokušava. Stalno se samopovrijeđuje, sječe vene i to, al'... Belgija je jedna od zemalja u kojima se pod određenim uslovima možeš ubiti uz stručnu pomoć koju ti obezbijedi država. Dvije godine te ispituju psiholozi i ako ih ubijediš da ti se stvarno ne živi i da ti je život konstantna psihička patnja, dođu ti likovi u utorak u pet i ubiju te. Emili je uspjela da ubijedi svoju psihologinju da joj ova odobri samoubistvo i sad pratimo posljednje dvije sedmice Emilinog života. Spojler - na kraju ipak odustane.
Gledam video u kome Kler, koja ima 16-17 godina, priča o tome kako je biti u komi. Kako je živjeti sa neizlječivom bolešću od kad zna za sebe. Kako joj od 4 godine govore da ima još najviše godinu-dvije, a onda se pojavi neka nova metoda liječenja pa to produži na nove godinu-dvije. Takvim stvari... Za razliku od Emili, Kler odiše željom za životom. Puna je energije, koliko je to u njenojm slučaju moguće. Odiše pozitivnošću i sve što želi je da normalno živi... Nikakve naročite prohtjeve.
Sve je stvar perspektive, izgleda. I sve je dosta nasumično i bez reda.
Valjalo bi sve ovo nekako zaključiti, dati mu smisao. Zamisli da stvarno postoji neko ko je pročitao cijeli tekst, nadao se da ipak na kraju ima neka poenta i onda...
Pa, valjda je poenta da svi tražimo ono što nemamo i da ne znamo da cijenimo ono što imamo. To dovodi do toga da smo konstantno nezadovoljni a sve zbog promaje koja nam puše iz ambisa u koji ne smijemo da gledamo. Što ga više pokušamo zatrpati raznoraznim konstrukcijama, to bolje.
Preciznije: pokušavam se ubijediti da mi ne treba novi procesor. Objektivno i ovaj sad će mi biti sasvim oke najmanje još 2-3 godine. Al', ajde ti sad ubijedi budalu.
P.S.
Svaka slika sa Jutjuba je linkovana na odgovarjući video.
No comments:
Post a Comment