Bildanje duha i taj neki stress free život

Postoje ljudi na Zemlji kojima je 2022. bila ubjedljivo najbolja godina u životu, godina kad je sve imalo smisla.

Nas ostale pandemija je mislila i treću godinu zaredom da gnjavi al' su je Rusi sasjekli već u februaru. Nuklearni armagedon puno bolje zvuči kao egzistencijalna pretnja, od tamo nekog kovida 19. Koji više zvuči kao sin Ilona Maska.

Kolaps civilizacije i jedno četiri-pet godina da pustimo plemenitog divljaka da se ispuca, pa da kažemo nikad više, al' sad stvrno? Zvuči kao dobar plan, odgovori 2022.

ikfly

No, to se očito nije desilo. Dokad ćemo imati sreće - ne zna se.

Zna se da do 2111. više nećemo imati tri iste cifre u godini. Neko rođen u 2023. će čitav svoj život provesti ne znajući kako je to kad koristiš samo dvije različite cifre da bi napisao godinu u kojoj živiš. Vrijedi li onda i živjeti? Jesam li dobro izračunao? Zašto razmišljam o ovome?

Ma, neće...

Više me ne boli ruka. Pokušao sam da vježbam i sjebo nešto u leđima. Dakle, sad me bole leđa. Htio sam da vježbam jer sam osjetio da mi se krivi kičma i da, ono, starost navire, tako da ne mogu više da se oslanjam da će stvari biti u redu same od sebe. 

 

the first time I realised that I was just a fleck of dust in an infinite universe

Leđa bole puno više nego što je bolila ruka. Ali su to i dalje bolovi koji se daju izdržati i za koje se nadam da će proći sami od sebe, ili bar biti potisnuti nekim jačim.

Torte

Dvoje ljudi sjedi u bašti, razgovara i jede tortu. Izdvojili su sa žurke pune pijanih, glasnih ljudi. 

To je scena iz nekog filma koji sam gledao.

ne iz ovog

Zašto u životu pojedemo malo kvalitetnih šnita torti? Generalno pojedemo malo torti, ali još manje kvalitetnih. Zašto? 

Nezdravo? 

Ovo nije neka metafora, ili tako nešto. Mislim na bukvalne torte i bukvalne ljude koji ih bukvalno rijetko jedu. 

Jutarnja zvijezda

Sem Bajers (Sam Byers) zaključuje svoju negativnu recenziju nove Knausgovrove (Karl Ove Knausgard)  knjige - Jutarnja zvijezda - (Morgenstjernen) sljedećim riječima:

Poznat, prije svega, po svojoj spremnosti da se ogoli pred čitaocem, Knausgor je tek sad, u djelu u kome je izbacio svoju polu-mitološku ličnost iz svog rada, ostao pred nama potpuno ogoljen, i to u nimalo laskavom svjetlu. Nekada veoma iscrpan a sada samo iscrpljen. U ovom djelu nema nikakvog tračka svjetla. Nema čak ni zelenog lišća, ni plavog neba. Jutarnja zvijezda je mrtva planeta, a Knausgor je istrošeno sunce.

(...Knausgård is known, most of all, for his willingness to bare himself. Now, just as he excises his semi-mythological persona from his work, he stands unflatteringly revealed. Once exhaustive, he is now simply exhausted. There are no quivering lattices of light here. There are not even green leaves, or a blue sky. The Morning Star is a dead planet, Knausgård its burned-out sun)

U-ve

Motiv sparine u književnom stvaralaštvu Sime Matavulja

 Pored vruće pite od jabuka prelivene sladoledom, bresaka i voćnih jogurta... od bresaka, život vrijedan življenja čine i sparni dani. Ova godina ih je isporučila poprilično. Imao sam čak i trčanje na plus 35, dok je oblačno, dok pada lagana kiša, dok je nedelja, dok slušam Salad days i dok je grad manje-više prazan. Takvih nedelja nemaš puno i njih bi trebalo stavljati u brošure koje reklamiraju život.

ljeto 2021. je vodilo politiku spržene zemlje

Zabijanje u ljude

 Znate onaj vic... koji svi znaju - voditelj na radiju govori da vozači na autoputu budu oprezni jer jedna budala vozi u suprotnom pravcu. Sluša to lik u autu, na autoputi i kaže Čuj, jedna! Svi!

E, pa, otkrio sam svoj smisao života. Kad mi ljudi sa takavim mentalnim sklopom idu u susret na trotoaru, ja im se ne sklonim.

Let me explain.

.

Postoji pravilo kretanja i prilično je jednostavno - desna strana. Auto kad voziš - desna strana (ali ako si u Britaniji.... Aj, ćuti!). Biciklo na biciklističkoj - desna strana. Hodanje trotoarom - desna strana. Trčiš trim stazom - desna strana. Penjanje/silaženje niz stepenice, pogađate?, da, da, desna strana. 

Kao i svako pravilo i ovo ima izuzetak a on glasi da se krećeš lijevom stranom u slučaju kad nema trotoara. To je zbog toga da bi mogao da gledaš u oči lika koji će te pregaziti.

Tako ti ja trčim i povremeno se zabijam u ljude koji ne žele da se sklone. Zna biti jako neprijatno, ponekad mi bude žao ali...

Ne osvrći se sine (na oskare): Oskar 2021.

 Šarlin priča kako se vozila kajakom i onda je naišla na gomilu lasta koje su letjele svuda oko nje. Odraz ptica se reflektovao na površini vode pa je izgledalo kao da i ona leti sa njima. Šerlin kaže da je to bilo baš super iskustvo. Toliko super da je pomislila da  može i da umre jer joj je život u tom trenutku bio potpun.

Oskar 2021.

Tad, je l'? Baš - tad, Šarlin? Život ti da jedan premium kontent u gomili govana kojim te zasipa i ti bi bila u redu da umreš baš u tom trenutku? 

Zar nam ta sirotinjska ataraksija nije glavni mamac da i dalje ostanemo u životu? Sranje, dosada, zaglupljujuća rutina, još sranja, još dosade, patnja, bol, dosada, sranje, sranje, patnja, dosada, lomljenje duše, obamrlost, jedan savršen trenutak... Stani! E, sad mogu da umrem.

Klikneš na jutjub video. Ne počinje, prvo reklama. Takimičenje pozicije i opozicije ko će ti više popit' živce. Snimak dronom jer ti država jedino iz daljine liči na nešto, nasmijana djeca trče naokolo jer ti još samo djeca mogu povjerovati u čapri, neki lik u odjelu ti govori da sve što radi - radi za tebe...

E tad sam ono u fazonu e, sad mogu i da umrem. Krindž je prejak, pet sekundi nakon kojih mogu da prekinem ovo sranje su predugi za čekanje... Uzmi me bože, spreman sam!

Istina o svemu

Čitao sam Eriha Fon Danikena i Grejema Henkoka, i mislio da tu ima nešto. 

Bile su to moje tinejdžerske godine, na prelazu vijekova. Malo stvari me je interesovalo, a osim naučne fantastike slabo šta sam drugo i čitao. 

Zamisli jačinu ovog izlaska

U šestom-sedmom osnovne sam nabasao na veću količinu časopisa Sirius. To je bio časopis za znanstvenu-fantastiku koji je izlazio od 1976. pa do 1989. U svakom broju su bile po dvije-tri priče, i sjećam se da u većini slučajeva ja to nisam nešto naročito kontao. U isto vrijeme, kraj devedesetih, pojavila se i  remasterizovana verzija dotadašnjih Star Wars-a i tako sam se upoznao sa davnim dešavanjima u udaljenoj galaksiji.

Zvjezdani ratovi su mi bili smaračina, ali sam se pravio da mi se sviđaju. Ja sam više volio Armageddon, Independence Day, Deep Impact i, najbolji od svih, Contact. Crtao sam svemirske bitke i pisao školske sastave na temu kolonizacije svemira.

Contact (1997)

Turizam u doba pandemije

 Kasnomajsko subotnje poslijepodne. Prolazim ispred Notr Dam. Ubrzavam korak da bih što prije prošao pored gomile turista raštrkanih naokolo. Zelenilo drveća je baš, ono, zeleno, kako samo u kasnomajskim subotnjim poslijepodnevima može biti. Prelazim preko Petit Pont, ulazim u peti arondisman i skrećem u drugu ulicu lijevo. To je uličica između simpatičnog parkića i gomile kafea. Negdje na sredini te ulice nalazi se i knjižara. Ulazim u nju i dva sata kasnije izlazim sa šest knjiga (pet polovnih i jednom novom) koje sam stavio u svoj platneni ceger na kome piše nešto duhovito. Sjedam u baštu kafea pored knjižare, vadim knjigu iz cegera - Norman Rockwell's America - koju sam kupio za 7 evra, i počinjem da je prelistavam. 

 

Četvoročlani bend u parkiću svira neki džez.

ovdje

Pola sata kasnije primjećuje me konobarica i dolazi do mog stola. Na meniju joj prstom pokazujem na kafu i krofnu prelivenu čokoladom. Nadrkano odlazi zajedno sa porudžbom. Doviknem joj mersi. Prelistavam Rokvelovu Ameriku ali pogled mi često odluta čas na bend, čas na Senu, čas na Notr Dam i ne mogu da se otmem utisku da je život skroz super.

januar 2021: pri-post korona svijet

Već smo mjesec dana socijalno distancirani od prošle godine i stanje se svima vidno poboljšalo. Kao što smo i pretpostavljali - problem je bio u faličnoj 2020. proizvedenoj u Kini i namjenjenoj za istočnoevropsko tržište, ali se nekim nespretnim spletom okolnosti našla u globalnom prometu. 

(naš'o ovdje)

Da će stvari biti bolje mogao sam se uvjeriti već u prvim minutama 2021. koje sam dočekao u krevetu, sam, trijezan i čitajući o pokvarenim intelektualcima. Za razliku od prošlogodišnjih prvih minuta koje sam dočekao u nepoznatom gradu, na otvorenom, ispucalih usana, u ozbiljnom minusu, okružen gomilom ljudi i potpuno pijan.

.

Nakon što je puškaranje zamrlo, zaspao sam i nisam imao svoje uobičajne kafikijanske snove u kojima postepeno prihvatam apsurdne logike. To je doprinijelo da se probudim manje izubijan nego inače, što je vodilo do puno bolje startne pozicije početka tog dana a ujedno i godine.

***