I know nothing I’m just sitting here looking at pretty colours

Idles je odličan bend. Brutalism je odličan album. Joy as an Act of Resistance je odličan nastavak odličnog albuma. Jebote, pank, izgleda, nije mrtav. Oživljavaju ga likovi dobrano zašli u tridesete. Ideološki jasno opredjeljeni. Bijes dobro kanalisan. Džo Talbot, frontmen, savršen u ulozi frontmena. Ostatak benda savršen haos.

Riješ odlično se pojavljuje četiri puta a riječ savršeno dva. Što je za devet rečenica sasvim korektno.

Stiže proljeće.


IDLES - I'M SCUM

I sing at fascists 'til my head comes off
I am Dennis Skinner's molotov
I'm lefty, I'm soft
I'm minimum wage job
I am a mongrel dog
I'm just another cunt
I'm scum, I'm scum, yeah
Hey, hey
Hey, hey
Hey, hey

This snowflake's an avalanche

Para svuda, para oko nas

Stojim pored šporeta i čekam da voda u džezvi provrije. Para se polako diže. Jutro je. Januar je. Mrak je. Minus je. Snijeg je. Vjerovatno zaista ne čujem vranu koja grakće ali čujem je... i grakće. To znači samo jedno - imam egzistencijalnu krizu. Opet. Tu pored šporeta dok čekam da voda provrije da napravim čaj.

 

Kako to para? Kako to tmurno vrijeme? Zašto sve izgleda malo propalije nego inače? I ja se osjećam propalije nego inače. Čemu sve ovo?   Koliko još stajanja pored šporeta? Koliko još tmurnih dana? Koliko još uzaludne borbe sa entropijom? Nekad bi me ova pitanja zabrinula. Ali ona su tu. U svim januarima, i u svim februarima... Samo što sa godinama dobijaju novu, pomalo posprdnu, a pomalo zlosutniju notu. Kao, jave se, i jedan dio mene kaže op! op! (mizantrop) evo ga opet! Dok drugi dio mene pomalo vrišti. 

Ljudi bez osobina sa oridžinal fejs i kako biti bolji AKA Novogodišnji specijal

Navodno ima neke veze što vrijeme treba da posmatramo kroz logaritamsku skalu. Fazon, kad imaš 10 godina, godina ti je 10% života. Kad imaš 50, godina ti je tek 2%. Onda je logično da će ti jedno pet puta brže proći nego u vrijeme beskrajnih ljetnih raspusta? Tvoj subjektivni osjećaj prolaska vremena koji si imao od pete do desete godine bi mogao biti iste dužine trajanja kao između tvoje četrdesete i osamdesete. 

To bi dakle mogao biti razlog zašto nam vrijeme prolazi brže kako starimo.

Još jedan razlog je – rutina. Kad smo u nekoj velikoj opasnosti, saobraćajka ili slobodan pad sa velike visine, postoji taj neki kao osjećaj usporavanja vremena. Kao da smo u usporenom snimku na trenutak. To je zato jer nam mozak dobija gomilu informacija i pokušava da ih sve obradi pa izgleda da se vrijeme uspori. Djeca to imaju i bez saobraćajki i padanja, njima je sve nepoznato, za sve im treba vremena da bi shvatili i doživjeli. Zbog toga im vrijeme stalno usporava  i godine traju duže. Što starimo, sve se manje čudimo i sve smo više na autopilotu i dok se okreneš eto ti 2019. Zabavljao se ti ili ne.

25. decembar, BL

David Dragičević je nestao 18. marta. 24. marta je pronađen mrtav. 26. marta na jednoj, u najmanju ruku grotesknoj konferenciji, policija kaže otprilike sam pao, sam se ubio. Samo zato što Davidov otac nije pristao na nebuloznu priču, digao frku i počeo da protestuje, 28. juna je pokrenuta istraga protiv nepoznatih počinilaca zbog osnova sumnje za ubistvo.

To su činjenice koje bi svako ko pođe sa Ma nije ni mali bio cvjećka, Čuo sam ja svašta o njegovom ocu, Ma dobija on pare da ruši RS, Ja se stvarno saosjećam sa čovjekom ali dosadni su više, pa nije jedini, nekad bih se možda prošetala trgom, Šta će mu one ogrlice, šta se nakinđurio, Nije ovo način da se riješava ovaj slučaj i mnoge slične gluposti kojih se naslušaš, trebalo da znaju. Razgrni sve što se od tada desilo, sve neprovjerene glasine, sva uplitanaj politike, sva moguća iskorištavanja i zloupotrebljavanja ovog slučaja – poenta iza svega je da Davidov otac, Davor, ovo ne radi – slučaj bi bio davno zaboravljen, ubice bi se izvukle. 

Post o postizborima

U prošlom postu sam pisao o predstojećim (a sad već poodavno prošlim) izborima i možda sam malo previše bio kritičan prema tadašnjoj a i sadašnjoj vlasti. Naročito prema SNSD-u. Možda sam rekao da su bahati, krvoločni, bezobrazni, beskičmenjaci, zli, pokvareni smeće ljudi. To je bilo u žaru kampanje, naravno da to ne mislim. SNSD je super kul i baš su moćni. Ono, baš su konstruktivni, i sa njima se uvijek može pričati i uvijek su spremni na saradnju. Ali prije svega, SNSD uvijek ima interese Srpske u prvom planu pa sve ostalo. Ono, baš su dobri, i bio sam tako nepravedan prema njima. Ne znam šta mi bi...

Ovi oktobarski izbori su nas ipak iznenadili. U smislu da se čovjek iznenadi time kako kod nas nikako da se desi nešto što niko nije predvidio. Pa, jebote, Tramp pobjedi a davali su mu manje od deset posto šanse. Britanija izađe iz EU a i tu su šanse bile minimalne. Zvezda pobjedi Liverpul... Sve je moguće, osim da stranka čiji lider otvoreno prijeti otkazima ako se ne glasa za njega, otvoreno potkupljuje penzionere iz budžeta, sere po studentima, prijeti ocu kojem su ubili sina itd. e, ta stranka ne može da izgubi izbore.

Reciklaža posjetila mulj politike

Na Reciklaži se dosad nisam bavio politikom. Razlog tome nije bila moja apolitičnost ili nezainteresovanost za svijet izvan sebe, nego je razlog bio u tome što su mi tek sad Britanci platili da rušimo Republiku Srpsku. Kad kažem Republiku Srpsku misli se na vladajući SNSD, što je isto što i Milorad Dodik. Dakle, Republika Srpska = SNSD = Milorad Dodik. Rušenje = bilo kakva kritika vlasti. To će se u daljem tekstu koristiti kao sinonimi, što i jesu. Kao kad npr. imate tumor na mozgu pa ga želite odstraniti a onda tumor pođe da viče da želite da odstranite mozak. U ovom slučaju mozak je Republika Srpska a u svakom slučaju tumor predstavlja Milorad Dodik, SNSD i svi u njemu.  

Pa da počnemo...

Politički sam osviješten još od rane mladosti. Poprilično sam lijevo od centra. Što će reći da nikad nisam bio u bilo kakvoj stranci. Što, opet, ne znači da nisam izlazio na izbore. Od 2002. imam pravo glasa i izlazio sam na sve osim na ove posljednje, lokalne. Nekako mi se bilo malo smučilo, bio sam u fazi samopreispitivanja. Kajem se zbog toga, trebao sam bar da išaram listić. Dakle, izlazio sam na skoro sve izbore i obično glasao za neke likove i stranke koje su dobijele minorne procente, koji nisu prelazili cenzuse i koji su obično nestajali poslije tih izbora. Razlog tome je što sam pokušavao da nađem ljude koji ustvari malo odskaču od standardne predizborne priče, koji se ne ističu baš na prvu, nisu najglasniji, djeluju pristojno, normalno, ne koriste standardne fraze, iz nekakvih građanskih inicijativa su, lokalnih, sa jasnim ciljevima... iliti, riječju - tražio sam one koji nemaju jebene šanse da uspiju u politici. Bacao sam glas, takvi ljudi kod nas (ili bilo gdje) neće uspjeti u politici. Politika je krvav sport, nema tu mjesta za pristojne. 

Dilane, opet nisi pio. Opet nisi p'jan.

Hoće li ovaj Magnifiko ikad da prestane? Pa ljudi, skoro je dva sata a valja Dječake poslušati. Da nisu najavili da bi im ovo mogao biti posljednji koncert, još prije sat vremena bih bio kod kuće. A Magnifiko gnjavi li gnjavi. Traće orkestar na jednostavne ska ritmove. Zvuče kao muzika za liftove. Povremeno i bregovićenština izbija iz njih. 

.

Izgleda da sam malo razdražljiv, zašto? 

Trijezan sam. Kakva razlika u odnosu na prošlogodišnj Demofest  (Spontanost i sparina) kad sam u samo sat vremena salio tri rum-kole a onda nastavio da održavam prijatno stanje opuštenosti kroz cijeli ostatak noći. Čak mi i muzika na muzičkom festivalu nije smetala. Išao sam od jednog stejdža do drugog. Onda od drugog do jednog. Sretao ljude, pričao sa njima. Čak je bilo i prijatno sparno. Sad mi je pomalo hladno, jedva držim oči otvorene jer sam ustao u pola 7 a i ljudi oko mene su veseli i raspjevani tako da sam kao crna rupa koja samo usisava pozitivnu atmosferu. 

Vjerovatno će i noćas pasti noć

Jedan od rijetkih sparnih dana dosadašnjeg ljeta, a ja trčim već skoro dva sata. Majica mi je uz pomoć znoja zalijepljena za tijelo. Znoj lipti preko lica. Ostalo mi je ne više od kilometra do kraja današnjeg trčanja, i polako počinjem da shvatam teoriju relativnost. Prvi kilometar tri puta kraći od dvadesetog. Kontaš kilometar je kilometar... al' nije. Sve je relativno, znači sve je zajebancija.

Trčim po trotoaru prosječne širine. Držim se svoje desne strane. Ako neko trči brže - može me prestići sa lijeve strane. Ako mi neko ide u susret - možemo se mimoići. Ne zauzimam ni četvrtinu trotoara, gotovo da trčim ivičnjakom. A onda mi u susret ide grupa od četiri žene, debelo u svojim četrdesetim. Zauzimaju cijelu širinu trotoara. Ja im, dakle, idem u susret, i nadam se da će se bar jedna od njih malo pomjeriti, ono, učiniti mali naporčić i malo otići ispred ostale tri ili zaostati za njima. Ako ništa, instiktivno se skloniti pred nekim ko ti trči u susret i izgleda kao da se topi. Na metar sam od njih a ni jedna ni da trepne, a kamoli da se pomjeri.

Sveti gral ft. Jovan Deretić

Ja sam sezonski alkoholičar. Ljetni. Čim pođu sparine postanem zavisan od rum kole. Zbog toga sam odlučio da u 2018. prestnem da pijem koka kolu.

Što se ljeto više zahuktava sve mi je teže da izguram sa tom odlukom. 

A onda mi je slučajnost pritekla u pomoć. 

Šetajući se, meni sve bolje poznatim Zagrebom, naišao sam na nekakvu svečanost posvećenu kubanskoj kulturi. Samo da ne bude kuba libre. Nisam toliko jak. Sa strahom (dobro, nadom) ulazim u park u kome se svečanost održava, ali na sreću (moje novogodišnje odluke) rumu i koli nije bilo ni traga.

Mržnja i uslovno zeleno

Jedna od nuspojava starenja kojoj se nisam nadao jeste to da ne mogu da mrzim slobodno i bez griže savjesti. U mladosti sam znao da strasno mrzim. Bilo je lako - jednostavno nekoga mrziš i ne razmišljaš o tome zašto. 

Nisam to ni krio. Ako mi nisi po volji - znaćeš. Nisam imao potrebu da se stavljam u tvoju kožu i da razmišljam zašto si takav ili da li možda imaš loš dan. Jebi se i ti i tvoj retardirani skejt!

Sad, sad je to malo drugačije. Imam više razumijevanja. Ne osuđuj ako ne želiš da ti sude, i ta sranja. Čim pođem da mrzim odmah mi se javlja unutrašnji glas koji kaže ajde ne seri, ko da si ti bolji. Više sam nekako zen nego prije. U svakom čovjeku vidim sapatnika, izgubljenu, preplašenu dušu koja zajedno sa mnom jedri ka provaliji. Znate, imam više saosjećanja. 

E, kad je to rečeno - mrzim, ali iz dna duše mrzim ljude koji ne razlikuju uslovno zeleno od... ono, zelenog zelenog! Pucao bih im u koljena! Zamišljam kako se zabijaju u zid u punoj brzini i preživljavaju, al' jedva! Želim im zlo! Želim im spor internet!

Ali ne svima. Nikako! Samo jednoj specifičnoj grupi tih nesretnika.