Što se ljeto više zahuktava sve mi je teže da izguram sa tom odlukom.
A onda mi je slučajnost pritekla u pomoć.
Šetajući se, meni sve bolje poznatim Zagrebom, naišao sam na nekakvu svečanost posvećenu kubanskoj kulturi. Samo da ne bude kuba libre. Nisam toliko jak. Sa strahom (dobro, nadom) ulazim u park u kome se svečanost održava, ali na sreću (moje novogodišnje odluke) rumu i koli nije bilo ni traga.
Rumu bez kole, ali sa tonikom, bilo je tragova na sve strane.
Život mi je podario mohito.
Mislim da ću postati i uzgajivač mente.
A sljedeće godine ću biti precizniji u donošenju novogodišnjih odluka.
Dok sjedim na klupi, slušajući kubanske ritmove i na lako razgradljivu slamku srčem bijeli rum sa tonikom, na pamet mi pada 1998, Svet kompjutera i kako je na neki način to povezano sa ovim mojim sjedenjem ovdje, dvadeset godina kasnije.
U jednom od brojeva SK-a iz te bliske '98. nalazio se opis igre Monty Phyton's The Meaning of Life koji počinje rečenicom mnogo je cirkusa na svijetu ali samo jedan je leteći. Ili tako nešto. To mi se urezalo u sjećanje. Imao sam neki osjećaj da je važno. Nisam tad znao ko su Pajtoni a brzinsko pretraživanje interneta je bilo daleko.
Ali taj tekst je ime Monti Pajton stavilo u moju podsvijest gdje je hiberniralo sve do dvije-tri godine kasnije kada sam u Blinku naišao na divix pod nazivom Monty Python and the Holy Grail.
Film sam pogledao. Pa još jednom. Pa još dvaputa...
Monty Python and the Holy Grail sam do sada pogledao, po skromnoj procjeni, najmanje pedesetak puta. I dalje ostaje jedan od omiljenih.
Poslije toga sam došao do skoro svega što su Pajtonovci radili i oni su od te klice koju je jedan tekst iz Sveta kompjutera zasadio u mojoj podsvijesti prije toliko godina, postali jedan od najuticajnijih faktora u oblikovanju mog smisla za humor a kroz njega i pogleda na svijet.
17. juna nešto malo prije 20:00h sam ugledao Džona Kliza, ukazao se preda mnom i pred još hiljadu i po drugih vjernika u velikoj dvorani Lisinskog. Onda je pričao oko dva sata a meni kez nije silazio sa lica.
Pričao je o hotelima, Pajtonima, Bazilu Foltiju, političkoj korektnosti, svojoj majci, načinima umiranja, prirodi komedije, Čepmanovoj sahrani...
90% onoga o čemu je govorio sam već čuo jer... pa, možda ste primijetili - fan sam. Pročitao sam njihove knjige. Pogledao njihove intervjue. Ali to nije bitno - Džon Kliz, glavom i bradom, sjedi ispred mene i priča! Tih dva sata sam bio na neki način direktno povezan sa Pejlinom, Džonsom, Čepmanom, Gilijamom, Ajdlom i, of kors, Klizom - mitskim bićima moje mladosti.
Slično iskustvo sam imao prije osam godina kad sam otišao na koncert Metalike. Metalika su Pajtonovci mog muzičkog bića.
Ali sad dok sjedim na klupi i srčem mohito od tog događaja me dijeli 48h i ja sam samo običan čovjek koji nije lično vidio Džona Kliza. Samo čovjek koji nije bio tako blizu Svetom gralu. Bar jednom od njih, u svakom slučaju.
Sam Kliz bi ovaj tekst popljuvao na mrtvo ime.
***
PS
Nikad nisam odigrao Monty Phyton's The Meaning of Life.
No comments:
Post a Comment