Stojim pored šporeta i čekam da voda u džezvi provrije. Para se polako diže. Jutro je. Januar je. Mrak je. Minus je. Snijeg je. Vjerovatno zaista ne čujem vranu koja grakće ali čujem je... i grakće. To znači samo jedno - imam egzistencijalnu krizu. Opet. Tu pored šporeta dok čekam da voda provrije da napravim čaj.
Kako to para? Kako to tmurno vrijeme? Zašto sve izgleda malo propalije nego inače? I ja se osjećam propalije nego inače. Čemu sve ovo? Koliko još stajanja pored šporeta? Koliko još tmurnih dana? Koliko još uzaludne borbe sa entropijom? Nekad bi me ova pitanja zabrinula. Ali ona su tu. U svim januarima, i u svim februarima... Samo što sa godinama dobijaju novu, pomalo posprdnu, a pomalo zlosutniju notu. Kao, jave se, i jedan dio mene kaže op! op! (mizantrop) evo ga opet! Dok drugi dio mene pomalo vrišti.
Popio sam čaj, pročitao pet-šest stranica Sobe za snove, oprao zube i izašao u minus još uvijek mračnog jutra.
Sad je već pet poslije podne i dolazim kod zubara. Ova godina je počela u znaku popravljanja zuba. Počela je sa bolom zbog napukle plombe a nakon saniranja tog problema saznao sam da imam bar četiri-pet zuba sa ponešto karijesa koje bi trebalo srediti. S obzirom da decenijama nisam bio kod zubara na pregledu - to i nije bilo toliko strašno! Ajde da ih sve sredim prije nego što pođu da bole. Većina je bilo u domenu rutinskog popravljanja ali jedan, jedan tooth to ruined them all. Treba da se liječi. Mogao bi da zasere zube oko sebe. Možda će morati hirurška intervencija. Možda čak i vađenje! Uglavnom, ulazim u stomatološku ordinaciju i otkopčavam jaknu. Tačnije - pokušavam da otkopčam jaknu jer se rajfešlus zaglavio. Stojim pred recepcijskim pultom i djevojkom koja tu radi. Batrgam se. Ne ide. Djevojka pita da li može nekako da mi pomogne? Ima li neki nožić? Mogu li makazice? Pokušaću. Ne ide. Jebeš ga! Skinuću jaknu preko glave, kao majicu. U tom trenutku ulazi stomatolog, posmatra me kako se patim sa skidanjem jakne i na sreću ništa ne komentariše. Kaže mi da mogu da uđem u sobu za mučenje. Otvaram usta, razmišljam o pari i kako to da živimo u svijetu u kome ima pare. To je apsurdno. Zujanje bušilice se čuje, sisaljka je u ustima, svjetlo mi blješti u oči.
Napolju ponovo počinje da pada snijeg. Tama je poodavno pobjedila svjetlost.
Popravljanje je završeno. Za danas. Navlačim jaknu preko glave i što dostojanstvenije pokušavam da izađem iz ordinacije. Zapljusne me hladnoća i bljuzgavost vremena. Snijeg pada. Onaj krupni, teatralni. Onaj iz filmova, što se leluja prije pada. Ima određenog šarma u njemu. Stavljam slušalice na uši. Počinje I had a dream i was under the ground, my friend and family were buried all around...
To veče sam imao noćnu moru. Pokušao sam da uplašim neko dijete koje je onda uplašilo mene jer je reklo da mi neko provaljuje u kuću. Strčao sam niz stepenice i iza poluotvorenih vrata ugledao sam mračnu konturu nečega što bi moglo biti čovjek. Vrišteći sam se zatrčao prema njemu/tome/nečemu, nogom šutnuo poluzatvorena vrata, spremao se da udarim taj nekakav crni entitet koji je ostao taman kao sjenka i nakon što sam mu prišao. Pogledao sam direktno u njega/to/nešto. Probudio sam se. Oči su mi bile otvorene. Oko mene je bio mrak. Ubrzano sam disao. Vrisak iz sna je dopirao iz moje svijesti.
Počeo sam da razmišljam o pari i tome kako nema smisla. Šta je para? Voda u gasovitom stanju. oke, ali... zašto? Para... ubrzo sam ponovo zaspao. Alarm se oglasio u 6h, ustao sam u mrak. Pristavio vodu za čaj.
***
Htio bih da skrenem pažnju na švedski bend Viagra Boys. On su moji ovojanuarski izbavitelji. Njihov prvi i jedini album - Street worms - je najčešće u mojim slušalicama u ovo kenjavo vrijeme.
(sliku sam bestidno maznuo odavde)
Kažu da su viagru probali samo jednom.
Tekstovi su im dosta duhoviti. Album počinje sa Down in the Basement koja je zajebancija na temu seksualno zbunjenog muža koji ima svoju kinki stranu. Nastavlja se sa Slow Learner koja govori o liku koji je nezainteresovan za bilo šta. U srednjoj je bio do 22 a onda se preselio na ulicu. I bio je sretan. Sports ismijava sport fanatike... valjda. Spot za tu pjesmu je jedan od najboljih spotova ikad. I tako...album nastavlja sa zajebancijama i dontgivafakovima dok ne dođe do pretposljednje pjesme na albumu - Worms - koja ima genijalnu bas liniju. I refren the same worms that eat me will someday eat you too. Takođe ima najbolje izgovorenu riječ dirt. Poslije te poprilično nenadane pjesme, album se zatvara sa Amphetanarchy koja je, opet, prilično neočekivan, odličan instrumental.
Jako, jako dobar album.
***
Napokon sam u januaru nabavio i pročitao Moja borba 5. 650 strana sam pročitao za 4-5 dana. Na to me samo Knausgor može motivisati. Što više razmišljaš o njegovim knjigama to ti je manje jasno zašto je tako dobar. Genijalnost u jednostavnosti... šta li je. U petom dijelu se bavi periodom svog života koji je proveo u Bergenu u pokušajima da postane pisac. Sva ta odbijanja od strane izdavača, sva patnja koja proističe iz toga da ne možeš da pišeš onako kako želiš. Ta potraga za svojim glasom.
U nekom intervjuu su ga pitali kako je uspio da napiše 3500 strana za tako kratko vrijeme. Odgovorio je da je jednostavno sve što je do tad čitao, gledao, slušao, sve što ga je oblikovalo nekako došlo na svoje mjesto i jednostavno je odlučio da isključi filter, postane potpuno iskren i sve to prebaci na papir. Ili tako nešto, ne da mi se sad tražiti taj intervju.
Čitajte Knausgora. On smatra da je jedino prvih dvadesetak strana, od tri i po hiljade koje je napisao u sklopu šest dijelova Moja borba serijala, jedino vrijedno što je tu uradio. Prvih dvadesetak strana je mene i navuklo da ga čitam, a kasnije ti se nekako podvuče pod kožu. Prve dvije knjige su zaista dobre. Ostale su dobre. Još šesti dio da prevedu pa da kompletiram sliku.
Takođe pročitao sam i Soba za snove. To je biografija koju je Dejvid Linč pisao zajedno sa novinarkom Kristin Mekena. Zanimljivo je napisana - prvo Mekena govori o određenom Linčovom dijelu života u kome intervjuiše ljude koji su bitni za taj period. A onda Linč govori o istom tom ali iz svoje perspektive. I te dvije verzije se često ne poklapaju.
Pogledao sam i dosta njegovih filmova paraleno sa čitanjem knjige, nadajući se da će mi sad biti malo jasniji kad imam neke insajderske informacije. Nije baš pomoglo. I dalje je to poprilična snovolika zbrka jasna samo Linču, a i u to nisam siguran.
Eraserhead mi i dalje ostaje njegov omiljeni film. Toliko je nekakvog istinskog humora u njemu. Jeste, vrlo je mračan i jeziv ali ima u njemu pravog humora.
Štancovanje para od Pračeta je oke. Poštašavili ali umjesto pošte, sad je banka u pitanju.
Pročitao sam i prva dva dijela Gospodara prstenova na prelazu iz 2018. na 2019. i stvarno još uvijek može da se čita i da bude zanimljiva. Nije da postane sranjasto kad više nisi osamnaestogodišnjak nego gotovo duplovišegodišnjak.
Crni obelisk od Remarka je prva njegova knjiga koju sam pročitao. To je bilo prije tri-četiri godine i baš me je oduševila. Prošle godine na sajmu sam pronašao njegovu Trijunfalnu kapiju, neko staro izdanje Matice srpske. Nije me toliko oduševila kao Crni obelisk ali je prilično dobra. Govori o njemačkom imigrantu koji se nalazi u Parizu pred sam početak Drugog sv. rata. U Pariz je pobjegao pred Hitlerovom represijom koju je osjetio na vlastitoj koži. U Francuskoj je ilegalno, upoznaje misterioznu ženu... frka može da počne.
***
Brexit: The Uncivil War je film čija radnja se bavi - jeste spremni? - Breksitom iliti izlaskom Britanije iz EU. Tačnije, kampanjom koja je dovela do toga da Britanija kaže istorijsko NE! Evropskoj uniji. I, dobar je.
Baziran je na stvarnim događajima ali su ih malo dramatizovali. Likovi koji se pojavljuju u filmu su stvari likovi koji su učestvovali sa obe strane kampanje. Benedikt Kambrbeč glumi Dominika Kamingsa (ha-ha! Benedikt glumi Dominika) jednog od najzaslužnijih ljudi zbog kojih se Britanija još uvijek traži najzgodiniji način da izađe iz EU. Neke stvari ti postanu jasnije, postaneš ciničniji. To uvijek treba pozdraviti.
***
Saundtrek posta je šrimp sešn od viagra bojsa. Tu su odsvirali svoj jedini album od početka do kraja.
No comments:
Post a Comment