Ljudi bez osobina sa oridžinal fejs i kako biti bolji AKA Novogodišnji specijal

Navodno ima neke veze što vrijeme treba da posmatramo kroz logaritamsku skalu. Fazon, kad imaš 10 godina, godina ti je 10% života. Kad imaš 50, godina ti je tek 2%. Onda je logično da će ti jedno pet puta brže proći nego u vrijeme beskrajnih ljetnih raspusta? Tvoj subjektivni osjećaj prolaska vremena koji si imao od pete do desete godine bi mogao biti iste dužine trajanja kao između tvoje četrdesete i osamdesete. 

To bi dakle mogao biti razlog zašto nam vrijeme prolazi brže kako starimo.

Još jedan razlog je – rutina. Kad smo u nekoj velikoj opasnosti, saobraćajka ili slobodan pad sa velike visine, postoji taj neki kao osjećaj usporavanja vremena. Kao da smo u usporenom snimku na trenutak. To je zato jer nam mozak dobija gomilu informacija i pokušava da ih sve obradi pa izgleda da se vrijeme uspori. Djeca to imaju i bez saobraćajki i padanja, njima je sve nepoznato, za sve im treba vremena da bi shvatili i doživjeli. Zbog toga im vrijeme stalno usporava  i godine traju duže. Što starimo, sve se manje čudimo i sve smo više na autopilotu i dok se okreneš eto ti 2019. Zabavljao se ti ili ne.

Znate li gdje je još vrijeme poprilično relativno? Tako je - u svemiru (prelaz sa teme na temu level 100). 

Gledao sam spuštanje Insajta na Mars, 26. novembra. Baviće se unutrašnjošću Marsa, za razliku od svih dosadašnjih sondi koje su bile krajnje površne. Kad kažem da sam gledao spuštanje Insajta na Mars – to ustvari podrazumijeva da gledaš gomilu ljudi u kontrolnoj sobi (na Zemlji) koja sa strepnjom gleda u monitore i nada se da su sve dobro proračunali pola godine ranije, kad je sonda krenula na svoj put i kad su još i mogli nešto da promijene (neko je to dobro ilustrovao – kao da iz Los Anđelesa gađaš koš u Njujorku).

Kad su u osnovnoj školi bile slobodne teme za pismenu, ja sam obično pisao o istraživanju svemira, vanzemljacima, naseljavanju drugih planeta i galaksija i tome sl. Evo, 20-25 godina kasnije i dalje volim da razmišljam o tome. Jedino bi to imalo nekakvog smisla za ljude kao vrstu.  Religija kao glavni davalac smisla i dalje je tu ali gubi svoj uticaj već vijekovima unazad. Ideologije to ne mogu da nadomjeste. Umjetnost može donekle i za malo njih. Nauka sa svojim šarmom sante leda teštko da može sa čistim znanjem da popuni rupu za smislom. Mora da ponudi nešto veće. A to bi moglo da bude da našu misiju, Čovjekovu misiju, prebaci u domen naseljavanja svemira koja bi morala da prati nevjerovatan razvoj nauke i tehnike, koji bi opet, ko zna, možda doveli do kakvog nenadanog otkrića i u oblasti čovjekovog razloga za bivstvovanje. Da li bismo u zvijezdama našli konačni odgovor, odgovor koji ne bi proizveo ni jedno novo pitanje? Možda treba da pronađemo sve dijelove slagalice da bismo shvatili koji dio slike predstavljamo i u čemu je naša uloga? I da li slika, uopšte, dolazi sa smislom? Mislim, to bi bila neka religiva v2 ili nešto slično. Ali bilo bi zanimljivo kad bismo postali MI, kako to obično postanemo kad govorimo o stvarima koje je čovjek uradio u svemiru. Bili smo na Mjesecu. Poslali smo sonde na Mars. Prva letjelica sa Zemlje napustila Sunčev sistem. Nekako ti u tim pričama, priča o tome hoće li biti zastave ili ne u tamo nekoj kancelariji, kod krajnje nebitnih likova, izgleda tako jebeno retardirano.

Šta sam počeo?

E, da, čuo sam zanimljiv razlog zašto bismo trebali da naselimo više planeta i sunčevih sistema  - na taj način bi nas moglio biti na stotine i stotine milijardi. Onda bismo imali na hiljade Ajnšatajna, Tesli, Mocarta, Da Vinčija, Hipatija, Platona, Džejmsa Hetfilda. Doduše, bilo bi i na stotine milijardi... ajde da opet ne ulazim u politiku.

Neko bi da taj napredak čovječanstva  stavi u ruke, ne novim Ajnštajnima i Teslama, nego u... ruke?... vještačke inteligencije. Da ljudi stvore svoj posljednji izum – nešto što bi stvaralo puno bolje od nas.

***

Al’ dobro. Kraj je godine i da se osvrnemo na neke produkte ljudskog duha koji su na mene ostavili utisak u ovoj 2018. Trudiću se da bude i nekih koji su se pojavili baš u ovoj godini, ali to neće biti glavni kriterijum. Glavni kriterijum će biti taj da sam ja to konzumirao (i) u 2018.

***

KNJIGE

Što se tiče knjiga koje sam pročitao ove godine, na mene je najveći utisak ostavio Čovjek bez osobina od Roberta Muzila (Laguna). O toj knjizi sam pisao u nekom od prošlih postova. Ostane, zadrži ti se u sjećanju, često ti padne na pamet. Pročitati je jednom je dobar početak.

“Ljubav, deca, lepi dani, vesela društvenost, putovanja i malčice umetnosti... Dobar život je tako jednostavan; ona je razumevala njegovu dopadljivost i nije bila neosetljiva za nju. Ali koliko god bila spremna da sebe samu nalazi nekorisnom, Agata je ipak u sebi gajila sav prezir koji prema ovoj mirnoj jednostavnosti oseća čovek rođen za bunu. Ona je uviđala da je to prevara. Navodno potpuno ispunjen iživljen život uistinu je besmislen, uvek mu nešto na kraju nedostaje, a doista na samom kraju, prilikom smrti.” 

Imam neku teoriju da Agata nije Urlihova sestra nego samo njegov onaj drugi, ljudskiji oblik. Uglavnom, Agata mi je omiljeni lik u knjiz.

Takođe, Stoner od Džona Vilijamsa (Plato) ima zaslužen hajp. Vilijamsa su prije nekoliko godina otkrili neki poznati savremeni pisci (Džulijan Barns ga hvali na sva usta. Pročitao sam i Barnsovu ovogodišnju knjigu Jedina priča i nije mi baš ostavila neki dobar utisak) tako da uživa u svojoj novopečenoj slavi. Poshumno, doduše.

Karta i teritorija od Mišela Uelbeka (Booka) mi je uz Elementarne čestice postala omiljena Uelbekova knjiga. Prve recenzije njegove nove knjige, koja tek treba da izađe u januaru su jako dobre pa se veselim tome. Uelbek ima dosta fulanja ali kad pogodi – pogodi.

Pročitao sam i Doktor Faust (Plato) od Tomasa Mana. Lijepo je znati da su ljudi nekad prodavali duše za više od ovih današnjih.

Putovanje po Italiji od Getea (Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića) je pravo otkriće za mene. Putopis Geteovog putovanja po Italiji 1786-1787. 

“Tako je, dakle, u knjizi sudbine na mom listu pisalo da ću dvadeset osmog septebra 1786. godine, uveče, po našem vremenu u pet, prvi put ugledati Veneciju, uplovivši iz Brente u lagune, i da ću ubrzo potom stupiti u ovu čudesnu varoš na ostrvima, u ovu dabrovsku republiku, i posetiti je. I tako, Bogu hvala, Venecija za mene nije više puka reč, i nije prazno ime, koje me je toliko puta plašilo, mene, smrtnog neprijatelja zvučnih reči bez smisla.” 

Ovog čovjeka je sevap poslati negdje na putovanje.

Puškinova brda od Sergeja Dovlatova (LOM) ima jedan od najboljih opisa mene koji sam igdje pročitao. Doduše, Dovlatov je opisivao sebe. Glasi ovako:

“ Celog života mrzeo sam aktivno delovanje svake vrste. Reč 'aktivista' za mene zvuči kao uvreda. Živeo sam u trpnom stanju. Pasivno sam išao za okolnostima. To mi je pomagalo da za sve nađem opravdanje.

Svaki odlučan korak nameće odgovornost.Pa neka onda odgovaraju drugi. Neaktivnost je jedino prirodno stanje... Za mene bi idealno bilo da budem pecaroš. Da presedim ceo život na obali reke. I to, ako je moguće, bez ikakvih trofeja... “

Pročitao sam još i njegove knjige Zona i Naši ali Puškinova brda su mi se najviše svidjela.

Pomenuo bih još i Hronike: Prvi dio od Boba Dilana, ponovo sam pročitao Svetski rat od Čerčila (kupio sam ga na prošlogodišnjem sajmu, i u prilično dobrom stanju je za izdanje iz 1936.). Takođe sam ponovo čitao i Kosidovskog Priče jevanđelista, ta knjiga je imala popriličan uticaj na kasnotinejdžerskog mene (i Biblijske legende). Onda, Komplikovana dobrota od Mirijam Tevs, Pračetov Tras!, Misterije od Hamsuna, Franzenov 27. grad i tako dalje.

Nesretnim spletom okolnosti još nisam kupio Moja borba V od Knausgora.

MUZIKA

Malo je albuma koji su izašli ove godine a da sam ih ja slušao, pa ću se baviti albumima koji su se uglavnom pojavili u posljednje dvije-tri godine. 

Godinu sam počeo lagano. Slušao sam Departure Songs od We Lost The Sea, taj album se vukao još od predhodne dvije godine. Jednostavno je savršen za krajeve i početke godina odn. kratke dane i usrano vrijeme. Cigarettes After Sex i njihov istoimeni album iz prošle godine je polako upadao kada bi zamor od Departure Songs preovladao i na mene je djelovao kao bensedin.  Tu se još pojavljivao i Mac DeMarco sa svojim, takođe prošlogodišnjim, albumom This Old Dog ali bogami i Salad Days iz 2014. (Chamber of Reflection u kombinaciji sa Chungking Express koju je uradio cyborg! A!) Sve to vrijeme, da ne bih totalno prešao u bljuzgicu od muzike, ubacivao se Russian Circles sa Live at Dunk! Fest koji mi je uglavnom bio podloga u vrijeme trčanja. Deficit pa odmah poslije njega 309 pa udri po Herper Lewis pa Yongblood za kraj, popravljao sam drastično vrijeme sa tim pjesmama. Početkom ljeta sam se zaludio, doduše nakratko, sa Superorganismovim istoimenim i prvim albumom. Njihov nastup na NPR-u je, jebiga, dobar je. Slušao sam i neke dosta starije albume. Sound of Rum i njihov Balance se i dalje često vrtio na mom plejeru. Sejdž Frensis sa meni omiljenim Li(f)e me nije napustio ni ove godine. Metallica se i dalje sluša, uglavnom prilikom trčanja... 

U aprilu se pojavio novi album Sleepa – The Sciences, slušao sam ga nekoliko mjeseci. Windhand je izdao Eternal Return u oktobru. Preslušao sam ga nekoliko puta i dobar je, ali tek treba da mu se posvetim. Ima još poprilično bendova kojih se trenutno ne mogu sjetiti ali...

...album godine 2018. za Reciklažu je novi album YOB-a - Our Raw Heart. Totalno neočekivano se pojavio na mom muzičkom radaru i na prvih dvadesetak sekundi Ablazea je bilo – FAK JEA! Mračno, klaustrofobično,sirovo, teško, katarzično... Majk je zamalo umro zbog neke boleštine crijeva (čini mi se) i nešto se dobro izrodilo iz toga – najbolji album YOB-a. Pored već pomenute Ablaze, Beauty in Falling Leaves, Our Row Heart i Original Face (FAK!) čine osmi jabov album remek djelom. Onaj prelaz sa Original Face i histeričnim vikanjem There is nothing else!This is all there is! na početak Our Row Heart i... ajd da ne budem previše bljucav – znači, dobar album. Pogledajte intervju koji je Majk imao sa Little Punk People i Revolverov dokumentarac Hometown:Life and Near Death in the Pacific Northwest. Upoznajte Lenona dum metala.

Ne, ne, zaboravite ovo gore. Album godine je Do od Psychosticka. Hitovi poput Introvert Party Time, Rent in Peace, Adulting, You Can (Maybe) Do It jednostavno razvaljuju.

FILMOVI/DOKUMENTARCI/SERIJE

Ostali su nam filmovi i dokumentarci pa...

First Reformed je jedini film kojeg se sjećam iz ove godine. Mislim, koji se pojavio ove godine i ja ga gledao. Pomalo liči na onaj Bergmanov film (Nattvardsgästerna) u kome se sveštenik preispituje u vezi snage svoje vjere a onda mu tu još uleti i jedna totalno izgubljena duša ateiste kojoj bi on trebao da pomogne. To je samo prva trećina filma a onda se stvari zakomplikuju i počinju prava preispitivanja. Preporučujem film mada ima pomalo čudan kraj, ode malo u neki nenadani simbolizam. Itan Hok glumi sveštenika. 

Kad smo kod Hoka, ove godine sam saznao da je još davne 2013. snimljen nastavak Before Sunrise i Before Sunset – dakle, nastavak velike ljubavne priče Džesija i Selin – Before Midnight. Pa sam početkom godine ponovo pogledao prva dva filma i onda pogledao taj, za mene novi, treći nastavak. Volim ovaj serijal a Before Sunrise će ostati i dalje jedan od meni omiljenih ljubavnih priča ispričanih bilo gdje (tu negdje uz Luia iz sezone 4, veza između njega i one mađarice).

Gledao sam i podosta dokumentaraca ali sjećam se samo onih koje sam gledao krajem godine.

Majkl Pejlin je posjetio Sjevernu Koreju i uradio dobar dokumentarac na tu temu. Putovao je i izvan Pjongjanga što obično ne bude slučaj sa sličnim dokumentarcima i vlogovima. 

Lui Theroux (ne pokušavam da izgovorim njegovo prezime) je uradio odlične dokumentarce i ove godine. Altered States je serijal od tri jednosatne epizode. Prva govori o polimoriji što nije isto što i poligamija ali donekle je slično i vrlo, vrlo bizarno. Druga epizoda me sjebala skroz. Govori o asistiranim samoubistvima kod neizlječivo bolesnih u Americi. Ali i kod onih koji i nisu baš neizlječivo bolesni i stvari koje se provlače pod zaštitu slobode govora. Prije šest-sedam godina sam gledao Terry Pratchett: Choosing to Die i ova epizoda je podjednako sjebana kao i taj dokumentarac. Treća epizoda je o usvajanju djece al’ ne baš običnom usvajanju djece.

The Godfathers Of Hardcore je potpuno iznenađenje za mene. Mislio sam da ću gledati jedan muzički dokumentarac o njujorškom hardkoru... i donekle to jeste tačno. Uglavnom prati Vinija Stigmu i Rodžera Mireta iz Agnostic Fronta. Kakvi likovi i kakvi životi! 

Kad smo već kod stvari koje nisu onakve kakve na prvi pogled izgledaju – serija Good Place izgleda kao šareni, glupi sitkom ali ustvari to nije. Jedan od glavnih likova u seriji je profesor filozofije a Kant i Kjerkegor se pominju na svakom koraku. Plus tu je i Ted Denson, jedini razlog zašto sam seriji dao šansu, i nisam se pokajao.   

Zaboravio sam bar još deset dokumentaraca, filmova i serija koje bi valjalo izdvojiti ali tekst je ionako podugačak pa neka bude to - to.

NOVOGODIŠNJE ODLUKE

Ove godine sam se uspio riješiti nezdrave navike da se nalivam rum-kolom. To sam postigao tako što sam odlučio da prestanem da pijem koka-kolu (gazirana pića generalno, osim kisele... ako to spada tu). Za sljedeću godinu sam odlučio da se odreknem feeeejsbuka. Previše je postalo normalno da svaki slobodan sekund piljim u telefon i skrolam beskonačni njuzfid i uglavnom se trujem sa naslovima koji se takmiče time koji će te više sjebat'. Plus toga, niko od prijatelja neće pretpostavljati da znam nešto o njima, tako da ću ih, ukoliko želim da saznam šta se dešava kod njih, morati da zovem, možda čak i da se nađemo na kafi, možda čak i pričamo, možda čak i bez prekidanja zbog gledanja u telefon. Eksperiment bi trebalo da traje cijelu 2019. pa vidjećemo kako ide. Najviše me brine što bar 50% komunikacije sa ljudima mi se odvijalo preko feeeejsbuka pa će, bar na početku, biti baš nezgodno. Ali, svako bi trebao da skine log koji fb ima o vama. Poprilično zastrašujuće.

Probaću i da budem malo društveniji i prijatniji prema ljudima nego inače. Pogotovo prema ljudima koje ne poznajem. Pokušaću da me sve ne ljuti tako lako. Pa šta ako ti ljudi stalno idu u susret jer ne znaju koristiti trotoar. Pa šta ako ljudi ne znaju šta je uslovno zeleno. Pa šta ako te stalno zovu da ti nešto pokušaju prodati. Budi ljubazan, budi učtiv, trudi se da budeš manje čudak... takve stvari.

Ponosan sam što sam uspio da napravim veoma jestiv falafel.

Što se tiče Reciklaže možda bi trebalo da pauziram godinu i sa njom... ili da pišem više nego ikad. Nemam plan, neka bude spontano.

PS

Većina ovog teksta gore je nastajala prije 25. decembra. Onda se desio 25. decembar i imao sam potrebu da nešto napišem o tome ali to se nije uklapallo u ovaj post pa sam to stavio u jedna kratki, zaseban post koji možete pročitati ovdje.