Vjerovatno će i noćas pasti noć

Jedan od rijetkih sparnih dana dosadašnjeg ljeta, a ja trčim već skoro dva sata. Majica mi je uz pomoć znoja zalijepljena za tijelo. Znoj lipti preko lica. Ostalo mi je ne više od kilometra do kraja današnjeg trčanja, i polako počinjem da shvatam teoriju relativnost. Prvi kilometar tri puta kraći od dvadesetog. Kontaš kilometar je kilometar... al' nije. Sve je relativno, znači sve je zajebancija.

Trčim po trotoaru prosječne širine. Držim se svoje desne strane. Ako neko trči brže - može me prestići sa lijeve strane. Ako mi neko ide u susret - možemo se mimoići. Ne zauzimam ni četvrtinu trotoara, gotovo da trčim ivičnjakom. A onda mi u susret ide grupa od četiri žene, debelo u svojim četrdesetim. Zauzimaju cijelu širinu trotoara. Ja im, dakle, idem u susret, i nadam se da će se bar jedna od njih malo pomjeriti, ono, učiniti mali naporčić i malo otići ispred ostale tri ili zaostati za njima. Ako ništa, instiktivno se skloniti pred nekim ko ti trči u susret i izgleda kao da se topi. Na metar sam od njih a ni jedna ni da trepne, a kamoli da se pomjeri.


Silazim na cestu koja je, usput budi rečeno, prilično prometna i tako ih zaobilazim.

Evo ga opet počinje da pjeni o bahatosti ljudi u saobraćaju i nekulturi u...

Bog je rekao Neka bude na trotoaru kao i na cesti, a kad smo već kod toga - i na biciklističkoj stazi. Što su teolozi preveli sa - kreći se, brate, desnom stranom! Ustvari, nije toliko ni bitno. Čovjek se zamisli, odluta mislima, malo se zaboravi ali kad se vratiš u postojanje, razmisli da li si na pravoj strani trotoara. Da li ljudi stalno tebi idu u susret i treba da ti se sklanjaju ili si ti na jebenoj pogrešnoj strani. Opraštam samo roditeljima sa malom djecom i ponekim jedvahodajućim starcima. Ostali - pa, majkumu, trunka pristojnosti! Trunka osjećaja za življenje u zajednici. Kako takav egoizam može postojati, kako postanemo ljudi koji se ne mogu mimoići na trotoaru?!

Treba ipak reći i da je većina ljudi oke. Većina ima taj minimum pristojnosti. Ali sve češće se može naići na ove... ne znam kako da ih nazovem... komete, balvane, spodobe koje smatraju da je osnovna pristojnost ustvari pokazivanje slabosti... ili šta već. Stvarno ne znam... 

Možda sam naišao na feminizam u njegovom militantnom obliku?

Al' dobro...

Kako ste? Šta ima? Sve oke?
  
Ja sam dobro, hvala na pitanju. Malo me muči to što mi srce najčešće kuca ispod 60 puta u minuti. Malo sam guglao o tome i to bi mogao biti simptom neke zajebane bolesti... Ili da imam srce vrhunskog sportiste. Odlučio sam da mislim da je ovo drugo u pitanju. Genetske predispozicije šiti srca ćemo malo da zanemarimo zarad imaginarnog srca vrhunskog športaša.

 

Dakle, još uvijek trčim i kupio sam nove patike. Stare sam koristio dvije godine i dva mjeseca. Pretrčao u njima 3000km. Što je jedno 2000km više nego što bi trebalo. Ali dobro, ko da patike znače puno u trčanju. 

Ispostavilo se da znače. Moj prosjek zadnjih pola godine za kilometar je bio 5min 35 sekundi (obično trčim petnaestak kilometara). Prvo trčanje sa novim patikama - 5min 15sekundi a još sam trčao i 3 kilometra duže nego inače.

Dosta o tome,

krenimo u svijet filma, muzike i knjige...

***

Tridesetogodišnja Bara je iz Kanade a starci su joj tamo imigrirali  iz Češke. Sad se ona vraća u rodnu zemlju svojih roditelja u želji da se upozna sa tramperima, češkom verzijom američkih lutalica/skitnica/kauboja. U vozu upoznaje svog vršnjaka Honzu koji je takođe odlučio da malo šeta šumom. To je početak dokumentarca Amerika koji je pomalo sjetan.

Uvijek sam bio slab na ljude koji žele da odjebu sve i jednostavno odu u šumu i jedu pečurke ili tako nešto...

 

Naravno da ni to nije rješenje, jer rješenja nema. Ali lijepo je sanjariti, a postoje i gradacije neriješenja. Neka neriješenja su bolja od drugih. 

U jendom trenutku nailaze na ženu koja živi u kolibi u šumi. I onda se desi ovaj razgovor:

Kasnije upoznaju i neke prave oudži trampere, tj. jednog od njih koji im pokazuje stari video, i to sve ono, na projektoru. On i njegovo društvo, obučeni kao kauboji, veselo se cere u kameru. Šetaju šumom i prilično se dobro zabavljaju. Sve je to bilo prije 35 godina. Sad nema pojma šta se desilo većini tih ljudi. Ali ti njihovi zajednički vikendi u prirodi su im dali snage da preguraju ostatak sedmice.

I ja povremeno odlazim na neka planinarenja. Nikad se nisam pokajao kad bih otišao ali mi je uvijek teško da se natjeram da odem.

Ljudi kod planinarenja uglavnom vole taj aspekt druženja. Ja više volim taj aspekt hodanja. Bez puno razmišljanja, usesređen samo na sljedeći korak, u potpunosti prisutan u trenutku. I tako satima. Povremeno se diviš ljepotama prirode. Kad iz šume izađeš na proplanak i slična sranja. Mirni momenti. Taj osjećaj povezanosti sa prirodom i tim da je ustvari to autentično mjesto za čovjeka. Na sreću, taj osjećaj izlapi vrlo brzo na gradskom ne tako čistom vazduhu.

Vratimo se dokumentarcu - Bara i Honza provedu vikend šetajući šumom. Tu upoznaju gomilu nesretnih ljudi koji se tripaju da su pobjedili društvo. Uglavnom su to veseli i nasmijani ljudi. Ali to je onaj smijeh koji ako prestane - tama preuzima kormilo. A onda ti neće biti do smijeha. Svaki od tih likova koje upoznaju izgleda kao da balansira na toj liniji isforskirane sreće i teške depresije.

Nakon tog vikenda se vraćaju svako svom životu. Koji se nekoliko dana čini malo... plićim?

***

Ovih dana je Kill Tony slavio 5 godina postojanja. Dobra epizoda. Gosti su bili Džo Rogen i Dom Ajrera. Ono što je čudno jeste - pet godina! Zar ima toliko?! Kao da je juče bilo kada je Redben pomenuo kod Rogena da on i Hinčklif pokreću podkast. I na prvu mi se svidio koncept - gomila amatera i komičara početnika se prijavi za šansu da odrade jednominutni set. A onda ih Hinčklif, Redben i profesionalni komičari gosti (mijenjaju se svake epizode) intervjuišu, daju konstruktivne kritike (ponekad) i najčešće roustuju, što bi se reklo.

Uglavnom, ako niste slušali ovaj podkast - probajte. Još bolje je da ga gledate, ima većina epizoda na jutjubu (originalno ih postavljaju na vimeo). Trebaće vam neko vrijeme da zavolite Redbena i Hinčklifa. Nisu nimalo na prvu. Tu je Džeremaja kao vođa benda da bude dopadljiva ličnost. Žao mi je što je prije par mjeseci otišao bivši vođa benda Pet Regan, on mi je bio omiljeni lik. Ali i dalje su dobri, jedna od rijetkih stvari koje redovno pratim.

Preporučio bih i seriju I'm Dying Up Here koja govori o stendap komičarima. O tim oštećenim, depresivnim, narcisoidnim, teškim, nezrelim, samodestruktivnim ljudima. Radnja se odvija u sedamdesetim. I to uglavnom oko kluba u kome se snima Kill Tony - The Comedy Store. 

Iako se bavi komičarima, više naginje na dramu. Treba neko vrijeme da vam se podvuče pod kožu.

 ***

U prošlom postu smo se bavili Džonom Klizom. Bavićemo se i u ovom zbog toga što je odlučio da odjebe UK i odseli se na malo ali posnosno karibsko ostrvo Nevis. Inače, on je podržao Breksit. Nije bio za to da nesposobni  i korumpirani birokrati iz Brisela odlučuju o njegovoj zemlji. 

Breksit se zakomplikovao do zla boga. Oni što su ga organizovali su manje-više ostali zatečeni pobjedom i polako se pokušavaju izvući iz svega. 

Kliz za sve krivi medije.

Nevis je zemlja sa kulturnim i obrazovanim ljudima. Sunčanim vremenom i plavim morem. To je ono što je Kliza privuklo tom ostrvu. I pomoće mu da prebrodi svoje razočarenje u rodnu grudu. 

Nije pominjao poreze ali mislim da je i to jedan od bitnih stavki u njegovoj odluci da se u novembru odseli. Ne možeš u isto vrijeme da plaćaš svirepe alimentaciju bivšoj ženi i državi.

Prognozirao je i da će Engleska stići do finala ali da nije siguran da će pobijediti Francusku.

Prorok, vizionar, patriota -  ne možeš a da ga ne voliš.

Kad smo već kod SP-a - ne pratim ga. Pogledao sam dio utakmice Hrvatske protiv Nigerije, i dio utakmice Srbije protiv Kostarike. Nisam namjeravao da gledam, jednostavno sam se našao na pravom mjestu u pogrešno vrijeme. Iako ni malo ne pratim želim da kažem da ne navijam za Hrvatsku. Idu mi na živce svi ti koji govore da si klerofašista ako ne navijaš za njih. Da nisi dovoljno progresivan i da si zatucani nacionalista. Tako da, eto, ne navijam za Hrvatsku i klerofašista sam i zatucani nacionalista. Ne navijam ni protiv nje, jednostavno me zaboli za sve to. Ali, dakle, ako nisam bio dovoljno jasan - ne navijam za Hrvatsku na SP-u.

***

Bendži je proslavio šesti rođendan!

***

Saundtrek ove epizode neka bude Superorganismov mini koncert na NPR-u. Ne znam šta da mislim o ovom bendu. Teški hipsteraj? Da. Čudno? Da. pomalo gej? Da. Svježe? Da. Nešto što bih mogao često da slušam? Ne. Al' ipak mi se, mislim, sviđa. Al' evo, something for your... mind.

Ne treba se prestati oduševljavati novim. Pozitivnim efektima netrebanja prestajanja oduševljavanja novim ćemo se baviti u nekom od sljedećih postova.