Privatna statična praznina AKA 2020 review

 Prije deset godina u postu 7 stvari koje morate da znate o NG*, u uvodnom paragrafu sam napisao:

" Ko da neko broji (broji, broji...) al' još jedna godina je na izmaku (ili se već izmakla ako čitate nešto kasnije). Godina koja će biti upamćena po... Neko će je pamtiti po tome što se oženio, neko po tome što je dobio dijete a neko po tome što se oženio i dobio dijete (Čestitamo Goca!). Neko će je pamtiti po poplavama, neko po zemljotresu, neko po rudarima, neko po wikileaksu. Neko, opet, po tome što je završio fakultet, neko po tome što je dobio otkaz, neko po tome što je treću godinu zaredom 5. decembra jeo ćevape... Al' većina čovječanstva će je se sjećati po tome što je u februaru pokrenut ReciklažaBlog. "

 Već je prošlo 10 godina od kako su 33 rudara iz Čilea provela 69 (naaaajs) dana pod zemljom prije nego što su ih spasili. Neku mini reprizu toga smo imali 2018. na Tajlandu kad su oni mladi fudbaleri zaglavili u pećini.

.

2010. se zapalila i ona naftna bušotina u Meksičkom zalivu. To mi očito nije bilo na pameti kad sam pisao po čemu će se pamtiti 2010.

Poplava i zemljotres koje pominjem su mi u potpunosti isparili iz sjećanja pa sam guglao. Poplava se odnosi na veliku polavu u Srednjoj Evropi. Najgore je pogodila Poljsku ali zahvatila je i Srbiju. Hrvatska i mi smo morali čekati 2014. Bila je i velika poplava u Pakistanu ali, realno, koga briga. Zemljotres se odnosi na onaj od 12. januara koji je sravnio Haiti a izazvao je i cunami. Cunami koji mi nije izlapio iz sjećanja je onaj iz 2004. koji se desio u Indijskom okeanu i pobio debelo preko dvjesto hiljada ljudi u Indiji, Indoneziji, na Tajlandu i Šri Lanki. Prilično zajeban je bio i 2011. Tad smo naučili ime jedne japanske nuklearne elektrane.

Vikiliks je 2010. objavili Collateral Murder i gomilu mejlova svjetske političke i vojne elite. Asanž je bio u vijestima neko vrijeme a sad je u zatvoru.  Tri godine kasnije nam je Snouden saopštio da privatnost ne postoji i baš je bio faca jedno mjesec dana a sad pokušava da dobije rusko državljanstvo jer mu je dopizdilo da stalno produžava boravišnu vizu.

Posljednje ćevape sam pojeo 2012. Definitivno nije bio 5. decembar. Dobijao sam i davao otkaze popriličan broj puta u protekloj deceniji a u istom periodu sam bio i na dva vjenčanja. 

Gocin sin sad ima 10 godina, koliko ima i ovaj blog.

Razmišljam da objavim ovaj post

Izlazim iz kuće sa lavorom punim prljave vode u rukama. Niz ulicu silazi neki čovjek. Gleda prema meni a zatim skreće pogled. Ja nastavljam prema drvetu jabuke i prosipam vodu na zemlju oko nje. 

Možda bih trebao oprati auto?

***

Čarli Kaufam ima novi film. Zove se I'm Thinking of Ending Things i pojavio se na Netfliksu za Gremov rođendan. Rađen je po istoimenoj knjizi Iena Rida iz 2016.

.

I’m thinking of ending things. 

Once this thought arrives, it stays. It sticks. It lingers. It dominates. Tere’s not much I can do about it. Trust me. It doesn’t go away. It’s there whether I like it or not. It’s there when I eat. When I go to bed. It’s there when I sleep. It’s there when I wake up. It’s always there. Always.

I haven’t been thinking about it for long. The idea is new. But it feels old at the same time. When did it start? What if this thought wasn’t conceived by me but planted in my mind, predeveloped? Is an unspoken idea unoriginal? Maybe I’ve actually known all along. Maybe this is how it was always going to end.

Jake once said, “Sometimes a thought is closer to truth, to reality, than an action. You can say anything, you can do anything, but you can’t fake a thought.” 

Ovce broje mene

 Ima ta jedna scena iz Linčovog Wild at Heart u kojoj se iz čista mira pojavi jedan starac u prevelikom odjelu, kačketom okrenutim u stranu i kesom u ruci. Staje pored glavne junakinje, koja je u jednom od gorih perioda u svom životu, dakle, staje pored nje i kaže Izvinjavam se, tražim 770378. Ona ga samo na trenutak pogleda, nisam siguran da li ga i vidi mada je na metar ispred nje, a onda se vraća u svoj veći od života život. Kežual dedica joj nekoliko puta mahne pred očima, udari dva tri puta nogom o pod ne bi li joj skrenuo pažnju na sebe, ona sve to izignoriše. On odmahne glavom u fazonu ha! šta možeš, i nestane iz kadra.

.

Ta scena mi padne na pamet svakih nekoliko mjeseci. Toliko je nasumična, toliko se ne uklapa ni u ništa u filmu, toliko ruši ritam dotadašnjeg... svega, da je to tačno kako treba. Sam film je poprilično nadrealan ali ta scena, scena običnog čovjeka u pomalo neobičnoj odjeći za nekog u njegovim godinama i sa (polu)običnim pitanjem postaje najnadrealniji dio cijele te priče. Njen najupečatljiviji dio. 

 

Često se osjećam kao taj dedica.

Želiš li elaborirati tu izjavu? Ne.

Pola 2020. je prošlo

Dejvid Linč je pokrenuo jutjub kanal. Svaki dan iz svoje radionice, oblivene plavičastom izmaglicom, pogleda u nebo i da prognozu vremena za Los Anđeles. Tako se već mjesec dana isčuđavam kako to da Banja Luka i El Ej imaju gotovo iste vremenske prilike. Golden sanšajn postaju riječi ozdravljenja za mnoge od nas. Kada nam kaže have a great day everyone, vjerujemo mu da to zaista i misli. Naročito zato što tu rečenicu prati pogled koji ti gleda u dušu, makar ti mislio i da je nemaš.

To je jedna od pozitivnih stvari koje su se do sad desile u 2020, koja i nije baš u top 10 najboljih godina u istoriji godina. Daleko da je najgora (bar zasad) ali, možemo se složiti - poprilično je sranje.

Dočekao sam je smrzavajući se pored rijeke, na hladnom vjetru, okružen gomilom stranaca. Raspoloženje mi je do ponoći bilo dobro ali sa prvim sekundama aktuelne godine na mene kao da se obrušila jedna, onako, tama. Gotovo da sem fizički osjetio njeno sletanje na moja leđa.

Možda je samo rum-kola baš u tom trenutku odlučila da popusti - ne znam.

Imam tu neku teoriju koja mi je pala na pamet prije gotovo deset godina dok sam na +40 hodao sat vremena po spaljenom asfaltu. Glasi: iznenadni napad tjeskobe koji nas sve povremeno pogodi  je ništa drugo nego preživljavanje sranja koje tek treba da nam se dese. Tjelo nam se sjeća budućih situacija jer... sve se dešava istovremeno samo mi to nekako razvučemo kroz protok vremena a opet, šta je vrijeme? i tako... Čitao sam Elegantni kosmos od Brajana Grina tih dana i gledao one videe u kojima je foton istovremeno i čestica i talas a sam čin posmatranja...

Not another korona movie II: Korona movie

Prvo su nam rekli da je to obična prehladica i da nema mjesta panici.

Ubrzo zatim su suspendovali rukovanje.

Neko vrijeme se vodila debata kako se nositi sa pandemijom. Spasiti ekonomiju ili ljude? Ukoliko se otvoreno budu zalagali za ekonomiju nauštrb ljudskih života to bi moglo možda da im se obije o glavu na izborima.Tako da se izabrala opcija - spasavanje života. Bar na neko vrijeme, da ne može da se kaže da nisu pokušali.

Not another korona movie

Milan: Evo recimo ovaj koronavirus...
Dubravko: Aaaj' nemoj sad, ono...
Milan: Pa, ne, baš dugo traje a svi žele da nas uvjere da nema potrebe za panikom i da će sve biti u redu.
Dubravko: Pa i hoće sve biti u redu, bar što se korone tiče. Kao što je bilo u redu i sa ptičijim gripom, i svinjskim gripom, i krvljim gripom i h2o... 
Osvald: Kravlje ludilo, h1n1
Dubravko: Kakogod... Peri ruke i izbjegavaj da ti se Kinez iz provincije Vu Hua..Hau..il' kako god, nakašlje u facu i bićeš okej. Čak i da se zaraziš nećeš ti umrijeti nego tvoja baba, što je prirodan slijed stvari.
Milan: Ali to je fazon, uvijek nas isprepadaju sa ebolama i sarsom. I tako svake godine neka nova sve ću vas pobit' bolest koja nikad ne održi obećanje. Mi se taman naviknemo da nas ništa neće sve pobiti kad ono...
Osvald: Dječak koji je stalno vikao vuk! vuk!
Milan: E, to, to! I kad je stvarno naišao vuk nismo ga vidjeli od Kineza.
Dubravko: Oko sto hiljada zaraženih, umrlo oko tri hiljade. Uzmi bilo koju bolest prati je iz dana u dan i vrlo je moguće da ćeš imati puno goru statistiku.
Milan: Dobro, ali ima ta jedna, sad, ljudi to zovu teorija zavjere, ali ja mislim da ima dosta smisla i neki ugledni naučnici sa eminentnih internet foruma, kao i uporni tragaoci za istinom sa Balkan info, tvrde... 
Dubravko: Znači, ciglom ću te gađati ako nastaviš.

Dvije hiljade devetnaesta: Sa posvetom

U nekom od prošlih postova sam se zapitao Koliko još borbe sa entropijom? U međuvremenu sam saznao odgovor - još sedam hiljada triliona triliona triliona triliona triliona triliona triliona godina. Možda koji trilion gore-dole, ali za toliko vremena bi trebalo da i posljednji ostaci posljednjih zvijezda, nestanu u ništa. Sve će da dostigne istu temperaturu - apsolutnu nulu - ništa se neće mijenjati i priča našeg univerzuma će se konačno završiti. Više se nikad ništa neće desiti. Entropija je pobijeđena.