Već odavno želim da napišem nešto o Karlu Uveu Knausgordu ali nekako... nisam. Jebiga, šta mogu. I, prije neki dan, naletim na prilično zanimljiv intervju koji je dao za britanski Esquire. Tj. nije baš intervju al' Esquire ima taj serijal pod naslovom Evo šta sam naučio (What I've Learned) u kojem razne poznate ličnosti govore o tome do kakvih su spoznaja došli o sebi, životu i svemu ostalome. Karl Uve je bio u izdanju od 18. avgusta. Dole je prevod tog intervjua.
Evo šta sam naučio: Karl Uve Knausgor
Upoređivati mene sa Prustom je isto kao upoređivati šestu ligu sa Premier ligom. Jednostavno je smiješno. U traganju za izgubljenim vremenom je romančina, bar ja tako mislim.
Najgori savijet koji sam dobio bio je od mog oca, dao mi ga je kada je saznao da ću se baviti pisanjem. Rekao je: "Mora da piješ, onda ti popuste urođene kočnice i postaješ kreativniji." Tako se ne radi. Radi se upravo suprotno. Nikad nemoj pijan pisati. Čitava poenta je da dođeš do tog stanja svijeti sam, bez ikakve pomoći raznih supstanci.
Jedan norvaški pisac je rekao "Svaki pisac treba biti u braku, ali niko ne bi trebao biti u braku sa piscem." To pogađa suštinu. Dva puta sam se ženio i dva puta razvodio. Ponekad pisanje može biti jednako prevari: umjesto da svoju dušu predaš vezi, ti je predaš pisanju. Moguće je uspješno održavati oboje, naravno. Ali u meni postoji potreba za odvojenošću to dvoje. Tu potrebu znam da imaju mnogi pisci. Ima nečeg autističnog u tome.
Moram da se čuvam od svog uspjeha. Zbog toga i živim ovdje, u jednom švedskom selu, jer tu moje knjige ne postoje. Ovdje nisam pisac, ovdje sam samo taj neki Norvežanin.
Mogu li ubijediti nekoga da gledanje fudbala nije gubljenje vremena? Teško, jer jeste. Ja sam dosta ozbiljan, ne smijem se često i ne zabavljam uopšte. Gledanje fudbala je jedina aktivnost koja može da me potpuno opsjedne i koja mi pomaže da se izgubim i ne mislim. Nema nikakvo značenje, i to je važno. Nikakav smisao ne možeš izvući iz gledanja fudbala, jednostavno to je čista zabava.
Ljudi misle da sam veoma narcisoidan, i možda i jesam, ali ne i u pogledu toga kako izgledam. Ne volim se gledati u ogledalu. Ne volim ni da gledam svoje fotografije. Ne volim svoj sadašnji izgled. Predebeo sam i ne volim se stalno podsjećati na to.
Ne težim formalnostima. Tek sa 40 godina sam naučio da vozim... čudno je to koliko mi je vremena trebalo. Na prvom polaganju sam prošao kroz crveno. Tako je to sa učenjem: kad imaš 18 godina jednostavno naučiš, naučenom se prilagodiš i onda ti samo treba 10 sati vježbe. Ali sa 40 imam svoje mišljenje o svemu. Očekivalo se od mene da radim stvari na određeni način sve vrijeme, ali ja to nisam mogao. Ne smiješ raditi po svome kad voziš. Postoji samo jedan ispravan način koga se moraš držati.
Pisati znači biti nesiguran, pomjerati granice i preduzimati rizike. Sve ostalo je, za mene, navika i sigurnost. Kad pišem slušam samo jedan album, možda dva, tokom čitavog pisanja knjige. Prošlu knjigu sam pisao tri mjeseca i sve vrijeme sam slušao posljednji album Lambchop-a. Krajnje me umiruje. Slušanje tog albuma je kao povratak kući.
Rad u psihijatrijskoj ustanovi je moj najbolji i najgori posao koji sam ikad radio. Mrzio sam ići na posao, nikako mi se nije dalo, ali sada shvatam da je to bilo veoma dobro iskustvo. Osjećam da sam tad radio nešto značajno.
Ljudi kažu da su knjige u kojima se pisac ispovjeda isto kao i fejsbuk, ali nije tako. Upravo je obrnuto. Na fejsbuku želimo da predstavimo određenu sliku o sebi, tačno određenu sliku o nečemu. Pisanje je nešto drugo, pisanjem se pokušava da uhvati suština. Naravno to nije moguće uraditi u potpunosti. Uvijek su to nečije ideje, nečiji pogledi. Tako da i u knjigama postoji određena doza prezentiranja određene slike, ali to se treba izbjegavati. Kroz to se mora proći i pisati mnogo iskrenije, ako je moguće.
Britanci imaju predstavu o Norvežanima kao o turobnim ljudima, da? Pa, ja jesam nekako turoban. Znaš, melanholični skandinavski tip. Taj sam.
Ne uživam u pušenju cigareta. One su mi i zavisnost i navika. Popušim između 20 i 40 cigareta dnevno a uživam u njih 3 ili 4. One prve ujutru. Jednu godinu sam ostavio pušenje i bilo je lako. Pročitao sam onu čuvenu knjigu Alana Kara i pomogla mi je savršeno. Znam da ako bih i sada uzeo tu knjigu i ponovo je pročitao da bih opet mogao da prestanem. Imam knjigu, spremna je i čeka me. Ali, ne želim da je čitam. Ha, ha, u tome je stvar.
Kao da nemam osjećaj za novac. Jednostavno ih trošim i nemam pojma na šta. Ne na neke skupocjene stvari ili tako nešto, ne, nego jednostavno nešto kao kad treba da letim negdje kupim kartu dan prije, kad su najskuplje. Takve stvari. Ne štedim novac i nikad ne razmišljam koliko nešto košta.
Žalim samo za jednom rečenicom koju sam napisao. Imao sam djevojku sa kojom sam bio četiri godine i u prvom dijelu Moje borbe sam napisao da je nikad nisam stavrno volio. To nije istina. Misio sam da je to neće pogoditi. Jednostavno sam mogao ne napisati tu rečenicu i knjiga bi bila potpuno ista.
Imam snove u kojima moj otac, koji je umro prije mnogo godina, čita moje knjige. U početku kad sam pisao Moju borbu i možda godinu-dvije nakon toga to su bile noćne more. On je dolazio da me proganja! Ali ovih dana taj san je dosta drugačiji. Ne znam kako da to kažem na engleskom, ali kod njega više ne primjećujem bijes ili ljutnju. Sada sam više miran u vezi toga nego prije. Više ne osjećam da radim nešto nemoralno.
Kad imaš svoju djecu ne možeš više biti sin. Moraš biti otac. I sada napokon mogu da vidim oca kao nekog sličnog meni, nekog sa svojim problemima. Sad smo na manje-više istom nivou. Kada si samo sin onda oca doživljavaš kao neku bogoliku figuru, nemaš pojma o čemu on razmišlja, ili čak da li on išta i misli ili osjeća. Kad postaneš otac, shvatiš da je i on samo osoba kao i svi drugi.
Ništa u vezi kompjutera, pametnih telefona ili društvenih mreža me ne interesuje. Ali jedno ljeto sam trebao da pišem a bila su sva ta djeca oko mene. Tako da sam kupio tri ajpeda i podijelio im, da bih ja mogao na miru da radim. To je bila tačka prevrata.
Nosim crno od svoje 12 ili 13 godine. Prijatelji su mene i mog brata sarkastično prozvali H&M Rokeri. Kada sam imao 17 pomislio sam da bih mogao kupiti plave farmerke. I kupio sam ih. Obukao sam ih i otišao u školu. Osjećao sam se kao da sam prodao svoju dušu. Izgledao sam očajno. Očajno.
Možda će za 20 godina ljudi i dalje da čitaju moje knjige. Ali za 100 godina, ne. Nema šanse. Bar ne one koje sam napisao do sada. Ali one koje tek treba da napišem... Tome se nadam.
Originalni intervju možete naći ovdje.
--------------------------------------------
Ako još niste čitali Moju borbu red bi bio da što prije krenete. Riječ je o knjizi u 6 dijelova a do sada je Booka na srpski prevela prva tri. Prvi dio je o smrti, drugi o ljubavi, treći o djetinstvu i mladosti. Sve to kroz brutalnu iskrenost sa kojom pisac dijeli svoj život sa čitaocima. Biće vam puno jasnije zbog čega ga je mrtvi ćale proganjao u snovima godinama.
--------------------------------------------
Saundtrek ovog posta neka bude album koji je Knausgord slušao tri mjeseca pišući svoju najnoviju knjigu. Lambchop - Flotus. Album zaista djeluje smirujuće.
jeste za još malo Knausgora? -> Jutarnja zvijezda
No comments:
Post a Comment