Dvije strane svake priče

-----

Ovo je istinita priča. Opisani događaji su se desili u Banja Luci 2014. Na zahtjev preživjelih imena su izmjenjena. Iz poštovanja prema mrtvima ostatak priče je ispričan onako koko se desilo.

-----

JEDNA STRANA

Ćup i ja prolazimo kroz Trapisku šumu. Mrkli je mrak i ne vidi se prst pred nosom, tako da sam nosom udario u prst koji sam stavio ispred sebe. Odlučim da je vrijeme da upalim svjetlo na telefonu i da tih pola kilometra pređemo sa što manje nepoznanica ispred sebe.

Upalim svjetlo, nastavimo da hodamo, a onda na nekih dva-tri metra ispred nas ugledmo puža. Puž prelazi ulicu i najvjerovatnije će ga u nekom trenutku pregaziti auto. Možda mu je to i cilj, neka njegova verzija bacanja pod vozilo u punoj brzini. Ali, ne, ne dok se ja tu nešto pitam! Hvatam puža za kućicu i vraćam ga u travu iz koje je vjerovatno ispuzao. Svako ima pravo na novu šansu. 

DUGA STANA

Dobro je, krenuo sam. Sad nema povratka. Najvažnije je bilo usuditi se i krenuti. Ništa me više ne veže za Ovu stranu, Ona strana je bolja. Nebojša Slina kaže da mu je ujak pričao o tome kako je tamo trava zelenija. Nema stonoga i guštera. Golaći slobodno pužu u javnosti i niko ne želi da ih prebije... Kaže da se čak i najsiromašniji puževi hrane salatom i karfiolom! Čova - karfiolom! Je-bo-te! Navodno i sunce tuđeg neba ne grije baš ovako prejako kao ovdje. A ovdje... ovdje se bakćem po ovim baruštinama i žabokrečini. Jedem samo ostatke i lišće sumnjivog porijekla. I sve to dok se ovi iz Savjeta Nenadmašnih Slavnih Devijanata sve više i više debljaju na račun svih nas.

Ali, kakva je to svjetlost?! Svjetlost se približava! Bože, ti si? Mislim, Vi ste? Nisam htio biti nekulturan... nemoj me spaliti gromom, pliiiiiz! Nešto mi prilazi! NE! NEE! NEEE! Mislim da lebdim! Kurac lebdim - letim! AAAAAAA! 

Gdje sam?! Mislim da sam se onesvjestio na trenutak. Posljednje čega se sjećam je nekakvo svjetlo koje mi se nadvilo nad glavom i sad... Čekaj malo... svjetlo? lebdenje? gubitak svijesti? Napio sam se ko letva! Il' su vanzemaljci. Vjerovatno su vanzemljaci. Ipak ne pijem. Vjerovatno su me i analno probavali. A jebem ti sve, koji sam ja baksuz. Nikad se neću izvući iz ove jebene žabokrečine. Nikad me neće sunce tuđeg neba umjereno grijati. Ajde, bar sam saznao da nismo sami u svemiru. U čemu? Ko je to?! E, ja sam, šta se tripaš. A ti si Nebojša, nemoj mi se tako šunjati iza leđa. Ne bi mi vjerovao šta mi se upravo desilo.Šta? Pa, kidnapovali su me vanzemaljci. Ma, šta pričaš... Da, da, Slina moj, nismo sami u svemiru. Tamo negdje postoji neko ko nas proučava i, osjećam to, želi dobro. Neko kome je stalo. Mislim da su mi čak i rekli tako nešto u fazonu: eto nas kad se vaša svijest vazdigne na jedan viši nivo. Logično, ne žele oni još da se petljaju sa nama. Još smo mi dosta primitivni. Jese, primitivni. Oni su daleko ipred nas. Izmislili su svjetla i ruke. Kad ćemo mi izmisliti ruke, a? Nikad, daleko smo mi od ruku. Šta misliš, Nešo, da li su oni sa One strane već dostigli nivo svijesti potreban za stalni kontakt sa vanzemaljcima. Ma sto posto! Moj ujak kaže da oni sa vanzemljacima stalno pričaju. Tako i imaju sav taj karfiol... Pa, logično... Nego, ajmo mi na jedan list vinove loze pa kud puklo da puklo. Ja častim. To buraz, idemo. I pričaj mi još, ti vanzemaljci, jel imaju led svjetlo ili obično? Pa, mislim da je led ali nemoj me držati za riječ, inače, kad sam rekao da...


Mjesec je izašao iza oblaka i obasjao im put. Put je bio izbrazdan rupama i lokvicama. Baš onako kako vole.

Čiča miča, gotova je (istinita) priča.