Tome se niko nije nadao.
NASA je 22. sazvala konferenciju za novinare na kojoj su nam objelodanili da oko nekog ultrahladnog patuljka kruži sedam planeta. Što je krajnje politički nekorektno jer više nije prihvatljivo da se govori patuljak nego mala osoba.
Kad bismo sutra raketom krenuli prema njima stigli bi negdje za...dan gore-dole... oko... pa... četrdeset miliona godina. Tako da i ako život nije startovao na tim planetama, dok mi dođemo ima šanse i da startuje i da izumre.
To je pomalo obeshrabrujuće. Mislim to da bi oko tamo nekih ledenih malih osoba mogao biti život a da ga u meni više nema. Zar sam gori od ultrahladnih patuljaka?!
Ali u moru vijesti o referendumima i revizijama, o usponima likova sa izbjeljenom kosom i diskutabilnim frizurama, o teroristima, ratovima i izbjeglicama... lijepo je znati da tamo negdje daleko u svemiru možda postoji planeta, planeta slična našoj, na kojoj žive bića slična nama i koji su u takvim govnima da poglede upiru ka zvijezdama i kontaju da je tamo negdje bolje nego ovdje... negdje.
***
Pričajmo
sad o trčanju.
Predhodnih
5-6 godina sam gotovo svaki mart počinjao sa ulaženjem u kondiciju tako što bih
se sa prvim toplijim danima lansirao na nasip da malo protrčim naokolo... ali oko aprila bi se entuzijazam
stišao i prestajao bih.
Prošla godina nije bila izuzetak.
Onda sam u junu odlučio da sad budem ozbiljan i nema zajebancije. I, stvarno, jednu sedmicu sam trčao čak 4 puta a onda sam pao na neki lim i iskasapio nogu.
Prošla godina nije bila izuzetak.
Onda sam u junu odlučio da sad budem ozbiljan i nema zajebancije. I, stvarno, jednu sedmicu sam trčao čak 4 puta a onda sam pao na neki lim i iskasapio nogu.
Postavljanje
scene: Hirurgija, debelo poslijepodne, nema gužve.
Likovi: ja i hirurg
Bio sam u hitnoj i oni su me poslali ovamo,
izgleda da je malo ozbiljnije nego što sam mislio. Lezi na taj
krevet, da vidimo šta je. Ma, pao sam na
neki lim. Neki
lim, a? Moraćemo da ušivamo ovo. Super,
mogu li da slikam. Slobodno. Sestro, donesi konce i... šta već sve treba za
ušivanje.
Dvanaest šavova kasnije...
Doktore,
recite mi bez uvijanja: da li ću ikad više moći da trčim? O, da.. Za najviše mjesec dana bi trebao biti ko nov.
Ta vijest se na mene sručila kao gomila cigala.
Ali doktore, vi ne razumijete - trčanje je moj život! Sigurno se može nešto uraditi da ipak ponovo protrčim. Možda neke alternative metode liječenja na Tajlandu ili sveta vodica iz nekog manastira? Ne možete me ostaviti bez nade! Čova, strpi se mjesec dana i trči koliko ti je volja.
Ta vijest se na mene sručila kao gomila cigala.
Ali doktore, vi ne razumijete - trčanje je moj život! Sigurno se može nešto uraditi da ipak ponovo protrčim. Možda neke alternative metode liječenja na Tajlandu ili sveta vodica iz nekog manastira? Ne možete me ostaviti bez nade! Čova, strpi se mjesec dana i trči koliko ti je volja.
Uprkos diagnozi tog bezosjećajnog hirurga nisam sjedio skrštenih ruku i nadao se najboljem. Uglavnom sam ležao a ruke su mi bile uz tijelo, nekad i pod glavom... al' uglavnom nisu bile skrštene.
A onda sam, 28 dana nakon ušivanja, otišao na Alpe i na njima proveo dva dana u potrazi za starcima koji sjede na stjenama, sa dugim bradama i mirom u očima.
Meni treba svrhu svega da osbjasni neko. I mudri starac reče mi da poenta života, nije to što rade ona druga dva idiota, sjedi pored mene, misli i voli...
Khm...
Šetanje po planinama mi je očito dobro došlo jer sam odmah nakon povratka sa tog hodočašća počeo sa intenzivnim trčanjem. Svaki dan. Bez preskakanja. Po deset kilometara. Kad kažem svaki dan i mislim svaki dan... osim nedelje. I kad kažem deset kilometara, mislim deset kilometara... osim kad je bilo nešto manje ili nešto više. Tako sam od 1. do 31. avgusta pretrčao 279km! Do kraja godine sam uspio da pretrčim 1002km.
To me čini ekspertom u trčanju.
Moja iskustva koja želim da podijelim sa vama:
A onda sam, 28 dana nakon ušivanja, otišao na Alpe i na njima proveo dva dana u potrazi za starcima koji sjede na stjenama, sa dugim bradama i mirom u očima.
Meni treba svrhu svega da osbjasni neko. I mudri starac reče mi da poenta života, nije to što rade ona druga dva idiota, sjedi pored mene, misli i voli...
Khm...
Šetanje po planinama mi je očito dobro došlo jer sam odmah nakon povratka sa tog hodočašća počeo sa intenzivnim trčanjem. Svaki dan. Bez preskakanja. Po deset kilometara. Kad kažem svaki dan i mislim svaki dan... osim nedelje. I kad kažem deset kilometara, mislim deset kilometara... osim kad je bilo nešto manje ili nešto više. Tako sam od 1. do 31. avgusta pretrčao 279km! Do kraja godine sam uspio da pretrčim 1002km.
To me čini ekspertom u trčanju.
Moja iskustva koja želim da podijelim sa vama:
- Kupite dobre patike. Ozbiljno. To je jedino što ti treba – dobre, kvalitetne patike. Nadam se da ću ih jednog dana naći.
- Nakon što ste obuli patike krenite sa trčanjem. To je veoma važno. Možete da se zagrijavate prije toga ali bitno je da poslije malo i trčite.
- U početku ćete imati osjećaj da umirete i da ste sa prvim kilometrima (ili metrima) udarili u zid svojih mogućnosti. Ukoliko to preživite nastavite još malo, malkice preko onoga što ste očekivali da možete.
- Slušajte tijelo, znate svoje mogućnosti. Eksperimentišite sa onim što vam najbolje štima. Svako je različit, svako je bla, bla, bla.
- Virtualne medaljice! Nikad nemojte da podcjenite moć virtualnih medaljica!
- Nemojte shvatati ozbiljno savjete ljudi na internetu.
Mnogi ljudi u meni vide inspiraciju i heroja. Heroja koji je uprkos svim teškoćama i nedaćama uspio da pobjedi loše dodjeljene životne karte i izdigne se u 8% najboljih.
Ali i ja sam samo čovjek. Čovjek koji se svaki dan budi sa sumnjom u svoje sposobnosti i sa strahom da je opet pao snijeg. Međutim, to me ne paralizuje - to me motiviše. A to je ono što me izdvaja i čini boljim od svih vas.
Osim od onih 7% ispred mene. Al' to su fanatici koji paze na ishranu, vježbaju, život posvećuju svojoj strasti... Znate onu vrsta ljudi koja misli da je bolja od drugih i to svima nabijaju na nos.
***
Ove sedmice sam pročitao treći dio Moje borbe. U njemu se Hitler bavi temom istrebljenja Germana. To je možda malo iznenađujuće, ali i nije ako se uzme u obzir to da je u predhodna dva dijela istrošio temu istrebljenja svih ostalih naroda.
Nakon još jednog lošeg pokušaja humora, pričajmo malo o stvarnom sadržaju knjige Moja borba 3 Karla Uvea Knausgora.
U njoj je obradio svoje djetinstvo. Ako ste se ikad pitali kako je to biti mali Karl Uve onda je ovo prava knjiga za vas.
Zašto bi vas bilo briga? Pa, ako niste pročitali prva dva dijela onda vas baš zaboli za malog femi Knausgora i njegovu porodicu. Ali ako jeste pročitali - ćale mu je stvarno bio čudan tip, a? a? Nije bio ništa bolji ni kad je bio mlad.
Toplo je preporučujem.
Ali prvo pročitajte predhodne dijelove. Biće vam zanimljivije. Prvi dio je naročito dobar. Ma šta dobar - odličan.
Moja borba je neka vrsta autobiografske novele. Tipa onog što je Prust radio. Valjda, tako kažu oni koji su čitali Prusta. Ja nisam.
Nakon ove dubinske analize književnog djela pređimo na vedrije teme.
***
Pjesma Europe Is Lost je nakon godinu dana dobila i spot. Te pogledajmo...
Nije li ovo najbolje sažimanje duha vremena ikad sažetog u pjesmi? Vjerovatno nije ali je prilično blizu.
***
Želio
bih da imam tri sina. Najstariji bi se zvao Predrag, srednji bi bio Miodrag a
najmlađi Nenad. Čitava fora bi bila da
se svaki put iznenadim kad vidim trećeg sina. Ali tek faca kad pođe da konta značenja imena. Neprocjenjivo. Zbog takvih sitnica ljudi postaju roditelji.
***
To je sve za ovu sedmicu, čujemo se kasnije.
Baj baj
ps - ako vam se da, a pročitali ste post, čekirajte jednu od tri moguće opcije u reakcijama ispod (na mobu i tabletu se neće pojaviti te opcije za reakcije). Statistika posjeta na blogu je šugava i prijavljuje veli broj posjeta što je možda i tačno ali ima li neko da je pročitao post?
Ako ste baš divlji - ostavite komentar.
Ako ste baš divlji - ostavite komentar.
↓↓↓
No comments:
Post a Comment