Prvi sunčani dani nakon zime me svaki put zajebu pa pomislim da će ova godina biti bolja od predhodne. Pojavi mi se entuzijazam kojem, izgleda, samo d vitamin fali da se razbukta i tako ja krenem u novu potjeru za nekim konkretnijim zaposlenjem, za radnim vremenom (okvirnim, naravno), valja se kretati, prijavljivati na kojekakva mjesta, stvari će početi da se dešavaju...
Ali prije toga treba da produžim vozačku (zar već?!). Vozačka je bitna kada se traži zaposlenje. Uz engleski, of kors. Ako znaš da voziš i dok voziš pričaš engleski i da još poznaješ rad na računaru - buraz, pred tobom je svijetla karijera komercijaliste ili prodavca osiguranja. Nije daleko ni rad u praonici (popularnim praonama). Engleski je za sve to potreban da bi mogao da pjevaš bluz na njegovom maternjem jeziku. Poznavanje rada na računaru je dobro istaći jer tako suptilno govoriš budućem poslodavcu da nisi ljenština, da poznaješ barem nekakav rad.
No, vratimo se vozačkoj. Dakle, treba produžiti vozačku.
Da li će mi sad naplatiti onu kaznu koju mi je ljubazni policajac obećao još onda kad sam mu rekao da sam zaboravio ponijeti vozačku u jednoj od rijetkih vožnji koje sam imao u proteklih 10 godina? Da li će me poslati na ljekarski? Koliko uopšte košta produžavanje vozačke? Da li život ima smisla? Ovo posljednje pitanje nikad ne treba postaviti prvo.
Vozačka je 67,5KM što je bar 17,5KM više nego na šta sam psihološki bio pripremljen. Sa zebnjom u duši uzimam srećni listić i čekam da me izvuku na jednom od tri šaltera na kome igraju moji brojevi. Naravno, od ta tri samo na jednom neko radi. Ali dobro, nema veze, nije baš gužva i nakon desetak minuta dolazim na red. Predajem dokumenta, uplatnice, identifikujem se. Kazna me ne čeka - prva dobra vijest. Ne treba ni ljekarski - druga dobra vijest (mada, vjerovatno mi propade jedinstevena šansa da posjetim ljekara prije nego što bude kasno). Ovo će proći bezbolnije nego što sam očekivao. Možda i neće - Moram te poslati na slikanje, reče državni službenik. Pošteno. Ta spodoba duge kose i retardirane brade slabo liči na ovo što sam sad - retardiranu spodobu sa dosta manje kose i ni malo brade. Mislio si da ćeš sa 10 minuta čekanja da obaviš nešto u državnoj instituciji? Rekoh već da sam retardirana spodoba.
Stajem u red. Petneastak ljudi je ispred mene. Svako malo neko mi prilazi i pita da li sam u redu. Mora da izgledam unezvjereno jer sam pomoću matematike i računanja došao do zapanjujućeg otkrića - ako je prosjek zadržavanja u kabini za slikanje pet minuta (a jeste, mjerio sam) onda ću u redu da provedem više od sata! I jesam. Šta se koji kurac toliko zadržavaju u kabini? U čemu je problem? Ja kad uđem unutra ima da izađem za minut (samo se vi smijte). Nisam glup i nepismen kao svi ti ljudi ispred mene. Dolazim u kabinu, namještam se brzinski za slikanje, dajem otiske pristiju k'o da svaki dan samo to radim (od prve sam skonto koja mi je desna ruka) i još samo potpis. Potpis ti treba biti između ove dvije linije nemoj ih prelaziti. Potpis mora biti pisanim slovima, puno ime i prezime i nemoj brzo da pišeš. Dogovoreno! Pođem da se potpisujem- Stani. Treba da ti slova idu od linije do linije. Zar nije bilo između linija a ne od linije do linije al' dobro. Pokušaj br. 2... Stani! Ne smiješ prebrzo da pišeš. Vidiš ovo 'le' ti se ne vidi na kompjuteru. Kako, dođavola, da se potpišem ako mislim na potpis? Ako pođem da mislim o slovima koje pišem ispostaviće se da ih ne znam. Pisana slova ne korsitim još od srednje. Dok se potpisujem ja sam kao oni ljudi koji se u dubokoj hipnozi prisjećaju prošlih života i pođu da pričaju japanski. Kod mene ništa od japanskog, ja tripam da znam da pišem pisana slova. Enivej, zadržim se duže od pet minuta.
Ovo sam godinama izbjegavao ali ne može se više - ode se prijaviti u KAB. Dolazim i kažu mi da mi treba otvoren račun u hipo alpe adrija banci, ništa od otvorenih računa u druge dvije banke koje već imam. Je l' baš mora? Baš mora.
Dobra stvar je što ma gdje da se nalazite niste daleko od banke (kladionice i pekare). Tako ni ja nisma bio daleko od hipo alpe adrija bank. Red? Of kors. Nakon popriličnog čekanja u redu (stalno čekaš u redu da ti neko uzme pare - samo strpljivo, uskoro ćete doći na red da vam uzmemo novac) dolazim do ljubazne radnice bake (jedini stvarno ljubazni i prijatni zaposleni ljudi sa kojima dolazim u susret. Uvijek smiješak kao sa postera koji su im obično u pozadini. Odlično dresirani, mora se priznati.) i tako, ono, dajem svoje podatke tu na šalteru dok je iza mene bar petoro ljudi na manje od dva metra udaljenosti. Za tri minuta potpisao sam bar desetak listova sa gomilama teksta. Osmjeh - Potpište se ovdje. Da li ste student? A šteta, da ste student onda bi vam vođenja računa bilo besplatno (kad si na beskorisnim studijima najkorisnija stvar je da na njima što duže ostaneš). Potpis. Osmjeh. I ovdje potpis. Neizlječivom paranoiku kakav sam od kad znam za sebe ovo predstavlja noćnu moru. A sad stanite u sljedeći red, bubreg će vam biti izvađen u naredna sva sata. Učinilo mi se da ste rekli da stanem u red za vađenje bubrega? Da, da, tu pored ova vrata. Imate sreće samo je dvoje ljudi ispred vas. Ali ja ne želim da mi vade bubreg. Kako to mislite ne želite da vam vade bubreg? Pa upravo ste potpisali da to želite. Ajde nemojte se izmotavati i stanite u red. Osmjeh.
Ni malo me ne bi čudilo da se to stvarno odigralo.
I tako, sa trećim otvorenim računom za manje od godinu dana vraćam se do KAB-a ulazim u malu mračnu prostoriju koja se nalazi odmah pored spaljenenog poslovnog prostora (ne može biti prikladnija lokacija za traženje bolje budućnosti) i ponovo dajem svoje podatke za još neku evidenciju. Ime jednog oca? Molim?
Meh...
Vozačka je 67,5KM što je bar 17,5KM više nego na šta sam psihološki bio pripremljen. Sa zebnjom u duši uzimam srećni listić i čekam da me izvuku na jednom od tri šaltera na kome igraju moji brojevi. Naravno, od ta tri samo na jednom neko radi. Ali dobro, nema veze, nije baš gužva i nakon desetak minuta dolazim na red. Predajem dokumenta, uplatnice, identifikujem se. Kazna me ne čeka - prva dobra vijest. Ne treba ni ljekarski - druga dobra vijest (mada, vjerovatno mi propade jedinstevena šansa da posjetim ljekara prije nego što bude kasno). Ovo će proći bezbolnije nego što sam očekivao. Možda i neće - Moram te poslati na slikanje, reče državni službenik. Pošteno. Ta spodoba duge kose i retardirane brade slabo liči na ovo što sam sad - retardiranu spodobu sa dosta manje kose i ni malo brade. Mislio si da ćeš sa 10 minuta čekanja da obaviš nešto u državnoj instituciji? Rekoh već da sam retardirana spodoba.
Ni malo me ne bi čudilo da se to stvarno odigralo.
I tako, sa trećim otvorenim računom za manje od godinu dana vraćam se do KAB-a ulazim u malu mračnu prostoriju koja se nalazi odmah pored spaljenenog poslovnog prostora (ne može biti prikladnija lokacija za traženje bolje budućnosti) i ponovo dajem svoje podatke za još neku evidenciju. Ime jednog oca? Molim?
Meh...
---------------------------------------
Posjetite i neke od predhodnih postova, de te slobodno, nemojte se stidit'
No comments:
Post a Comment