***
Nisam kupio novi procesor. Prošli post je, dakle, bio uspješan. Shvatio sam da bih onda trebao da kupim i novu ploču. A vjerovatno i novo kućište. Kuler.
Imam neku strategiju - skupljam pare za stvari. Nešto kao kredit, ali obrnuto. Umjesto da svaki mjesec plaćam ratu ja tu "ratu" ostavim u štek. I tako skupljam. I kad skupim, u većini slučajeva ne kupim to što sam htio da kupim. Shvatim da mi ne treba. Preporučuejm da probate.
Osim ako imate puno para. Onda kupujte sve živo. Konzumerizam jedino ima smisla.
***
Šta još ima...
***
Patim se već mjesec dana sa knjigom Čovek bez osobina. Pročitao sam prvu knjigu i pola druge. Knjiga je... pa, knjiga je puna stvari koje želim da zapamtim i citiram. Želim da shvatim šta je pisac htio da kažem i da mi to oplemeni život.
Ne pomaže što ni sam pisac nije bio načisto o čemu bi knjiga mogla da bude i kako da se završi. A pisao ju je preko deset godina. Pisao bi vjerovatno i duže, ali je umro. Ostavio ju je jadnu i nedovršenu.
Čovek bez osobina je nešto kao suprotno od Moja borba. Dok kod Knausgora imamo te obimne knjižurine od po 500 - 600 strana, uglavnom popunjene trivijalnim i svakodnevnim a samo na momente nekim dubljim uvidima i kontemplacijama o koječemu, Muzil je u Čoveku bez osobina, knjižurini od 1500 strana, natrpao gomilu uvida i kontemplacija o koječemu a veoma malo trivijalnog i svakodnevnog.
Zbog toga Knausgora čitaš u dahu a Muzil ti izbije dah (meh). Muzil zahtjeva tvoju punu pažnju cijelo vrijeme. Imaju te neke rečenice veličine pasusa, puno zareza i digresija. Osjeća se veliki uticaj filozofije. Ima dosta ničeovskih stvari.
Urlih, Diotima, Bonadea, Agata, Mosbruger, Arhajm, Valter, Klarisa... veliki broj likova, svaki sa svojim pogledima na svijet, svaki sa svojom misijom. Veoma upečatljivi, sigurno će ostati još neko vrijeme u mom lošem pamćenju.
Uglavnom, knjiga me je veoma obuzela.
"Jer ona je dobro osjećala da se sve što ju je obuzimalo s takvom snagom nije sasvim slobodno od neprestanog nagoveštavanja da je to samo privid."Jedno imaju zajedničko Moja borba i Čovek bez osobina. To su one knjige u kojima se što se tiče radnje ne dešava ništa posebno. Nema nekih velikh preokreta i misterija, ali zato ima svega ostalog.
***
I znate šta? Nisu baš smaračina.
Ima taj neki lik Andrej Zvjagincev, on je reditelj. Kažu novi Tarkovski. Prošle godine je snimio Nelyubov. Toplo ga preporučujem. Ima on osim toga još tri filma. Elena iz 2011. Taj mi je omiljeni. Njega još toplije preporučujem.
On Body and Soul ili kako god to zvuči na mađarskom je prošle godine dobio Zlatnog medvjeda u Berlinu. Ja sam ga pogledao ove godine u januaru (dosta toga sam čitao i gledao u januar). Ostao mi je u sjećanju kao čudan film. Kažu ljudi koji se razumiju u Mađare da je to sasvim normalno za njih. Može se pogledati.
The Square je švedski film. On je dobio Zlatnu palmu. Traje dugo.
Jebiga, šta da vam kažem - sav sam sofisticiran i istančan.
Gledao sam i The Shape of Water, ja mu nikad ne bih dao Oskara.
The Death of Stalin je tako dobar. Pejlin, Busemi, Tambor, onaj lik što glumi Žukova! Ma svi su odlični. Čista petica.
***
Takođe, u kratkom vremenskom razmaku sam išao i u Zagrebu i u Beogradu. Kosmopolita.
Najdraža slika iz Beograda mi je ova:
Najbolja stvar koja mi se desila u Beogradu: uspio sam da dođem do Bookastorea i kupim sedam knjiga za 770 dinara
Najdraža slika iz Zagreba mi je ova:
Najbolja stvar koja mi se desila u Zagrebu: našao sam odličnu picu za 10 kuna. To je ono za čim sam tragao kad god sam bio tamo - jeftinom, masnom, punom tijesta, sirastom, dobro upijajućom, bezmesnom hranom.
***
Eto, ispade da je ovo nekakav apdejt post. Biće ga zanimljivo čitati za dvadesetak godina, tridesetak. Sve će ovo biti tako daleko i strano. Vjerovatno i prije.
No comments:
Post a Comment