We Lost The Sea - Departure Songs

 A Gallant Gentleman 

Britanski tim predvođen Robertom Falkonom Skotom započeo je svoj pohod prema Južnom polu krajem 1911. Nadali su se da će biti prvi ljudi koji su stigli na najjužniju tačku na Planeti. Tamo su stigli 12. januara 1912. samo da bi shvatili da ih je u njihovoj namjeri pretekla ekspedicija predvođena Norvežaninom Roaldom Amundsenom.

 
Slomljeni tim saznanjem, krenuli su nazad u bazu udaljenu preko 1000km. Ono što slijedi je putovanje puno ekstremnog vremena,  povreda i promrzlina. Prvi je poginuo Edgar Evans, tako što je upao u ledeni procijep. Mećave nisu popuštale tako da im je napredovanje bivalo sve sporije i sve teže. Zalihe hrane su im se ubrzano smanjivale. Kapetan Lorens Outs, bivši britanski vojni oficir, znao je da njegova užasna gangrena izazvana promrzlinama usporava sve i da zbog njega gube dragocijeno vrijeme. Predložio je da nastave bez njega. Svi su odbili tu ideju. 

U noći 16. marta 1912. Outs se ustao, okrenuo prema ostatku ekspedicije i rekao "Idem malo napolje, moglo bi potrajati" ("I am just going outside and may be some time"). I tako, bosonog, izašao u ledenu noć.

Njegova žrtva, nažalost, nije spasila ostatak ekspedicije ali njegovo djelo je ostalo upamćeno kao herojsko.

Bogatyri

Usred saniranja štete koju je izazvala eksplozija nuklearne elektrane u Černobilu, aprila 1986., nadležni su shvatili da je nukearni reaktor poplavljen vodom. Para koja je nastajala od ove vode prijetila je da izazove novu eksploziju koja bi veći dio Evrope prekrila radioaktivnim supstancama i gasom.

Riješenje - otvoriti otvore kroz koje bi voda mogla da iscuri i na taj način se smanji pritisak u reaktoru. Problem - to se mora uraditi ručno, tako što se zaroni u visoko radioaktivnu vodu u kojoj te čeka sigurna i bolna smrt. 

Tri čovjeka su se javila dobrovoljno za tu samoubilačku misiju - Valeri Bezpalov, Aleksi Ananenko i Boris Baranov. Nisu tražili slavu ili gomilu opara, samo to da se njihove porodice zbrinu nakon što oni umru. 

Zaronili su u mračnu vodu reaktora, uspješno obavili zadatak i spasili milione ljudi.

Deset dana kasnije sva trojica su sahranjena u olovnim kovčezima.

Ukarajinske narodne priče govore o Bogatirima, tri hrabra viteza iz nekih davnih vremena.

UPDATE nakon  odgledanog HBO-ovog Černobila - a, čini se da i nije baš bilo tako. Čin je definitivno herojski ali sva trojica su poživjela mnogo duže od 10 dana. Ono, neki i po 20 godina. Jebiga, bilo bi više kul da su umrli ali i ovako nije loše.

The Last Dive Of David Shaw

Više ljudi je hodalo po mjesecu nego što je ronilo na dubinu od 250 metara. Dejvid Šo je jedan od tih malobrojnih ronilaca.

Krajem 2005, Dejvid je pokušavao da obori rekord u ronjenju, negdje u Južnoafričkoj republici. Pri tome je otkrio tijelo mladog ronioca Dion Drajera koji se, deset godina ranije, ugušio pokušavajući isto. Dejvid je prekinuo svoju misiju obaranja svijetskog rekorda i posvetio se novoj - izvlačenju tijela kolege ronioca. 

Okružen velikim brojem novinara i zaljubljenika u ronjenje, Dejvid je zaronio u veoma opasnu misiju za koju je znao da bi mu mogla biti posljednja. Uspio je da ponovo dođe do Dionovog tijela ali prilikom pokušaja izvlačenja Dejvid se zapetljao u svoje ronilačko uže. Pokušao se izvući na površinu, cijelo vrijeme vukući Dionovo tijelo, ali nije uspio. 

Četiri dana kasnije, dok su pokušavali da izvuku ronilačku opremu, ostatak Šoove ekipe je neočekivano uspio da izvuče i njegovo tijelo za koje je bilo zakačeno i tijelo Diona Drajera.  Dejvid je uspio u svojoj misiji a to je platio životom.

Challenger

U hladno jutro januara 1986. spejsšatl Čelendžer je eksplodirao 73 sekunde nakon polijetanja i u smrt odveo svih 7 članova posade. Šest astronauta i jednog civila, učiteljicu Kristu Mekolef.

Sve je prenošeno uživo na televiziji i ta scena je ostavila  dubok utisak na mnoge ljude širom svijeta. 

***

Šta spaja sve ove tragične sudbine? Osim toga što su, pa, tragične, spaja ih i to što su inspirisali australijski bend We Lost The Sea da naprave konceptualni album pod nazivom Departure Songs i da bez riječi (osim povremenih semplova poput Borouzovog govora o snovima ili Reganovog govora nakon čelendžerove katastrofe) u njega ubace emocije za koje nisam ni znao da mogu da doživim. 

Budimo realni, ja sam u suštini poprilično ciničan čovjek, često i preko svoje volje. Teško mi je da vidim pozitivno u ljudima i spreman sam da  ismijem i popljujem sve živo - od osmjeha djeteta do jebenih malih slatkih zečićea (naročito jebene male slatke zečiće), ali ovi australijanci su uspjeli sa Departure Songs na trenutak da sve to malo ublaže i da imam osjećanja... i tako to.

Ovaj album mi je pomogao da lakše podnesem ovu najnoviju zimu koja nas je, prije ne tako dugo, odlučila napokon napustiti. Zato mu hvala.

Uglavnom, zašto sad? Zašto sad pišem o albumu starom dvije godine? Pa, imao sam sreće da u prošlu srijedu odem na njihov koncert. Da poslušam cijeli album od početka do kraja na metar udaljen od benda i da ga upijem u kosti (u jebote! znači moram cinizam i sarkazam da vratim što prije ovo postaje bljuckavo). Doživljavao sam religijska iskustva. Ono kad osjećaš sva osjećanja odjednom.

U sve to dodaj i stvarno dobre ilustracije koje prate svaku pjesmu... i to je to. Za njih je zaslužan jedan od trojice gitarista Met Harvi koji se još bavi i dizajnom, animacijom, ilustracijom i ostalim riječima na om... vjerovatno i mastrubacijom. Njegov instagram je ovdje.

Bend možete podržati tako što kupite njihovu muziku na bandcampu (oko 15 maraka digitalni download), ili google play (manje od 4 marke). 

Oduševljavanje stvarima je tako neprijatno. 

PS

E, da, kao predgrupa su bili Meniscus i oni su skroz dobri. Vrijedi ih proveriti ovo napolju. 

PS PS

Hodati po kiši nakon koncerta je isto prilično oke.

***