U petak je duvao takav vjetar... da više nisam bio u Kanzasu.
Veze...
Nego, stvarno, baš je pirkalo u petak. A ja na biciklu, pokušavam da držim pravac. U jednom u trenutku je vjetar duvao sa moje lijeve strane, a onda je odlučio da me iz sve snage rukne sa desne, pri tom još dižući ogromni oblak prašine od pijeska, kamenčića i srče koja je bila na biciklističkoj. Best. Dej. Evaaaa.
Kad smo kod bicikla - pukla mi guma. Opet. Četvrti put u šest mjeseci. Ovaj put prednja, ona nije do sad nikad pucala. I, da, kad kažep pukla guma, ustvari mislim da se probušila na neko staklo, plastiku, tako već nešto. Na to su mi skrenuli pažnju, i otvorili mi oči - moje gume ne pucaju, one ustvari bivaju probušene! TA-da-DAA! To mijenja sve. Osim guma. Gume sam morao sam da zamjenim. Ubacio sam novu i unutrašnju i vanjsku, nije se štedilo. Sad praktično imam obe nove unutrašnje i vanjske gume. Javim kad jedna od njih rikne.
Baš na dan kad sam zamjenio gumu, pročitam negdje na netu da su likovi pronašli gumu koja ne može da pukne. Ono, nikad! Jer nema vazduha u njoj! Prvo pitanje koje se nameće je - pa kako diše?! (ozbiljno? to ti je fazon? ozbiljno!?) nemam pojma, nisam išao u detalje. Uglavnom, izgleda da je najveći problem te gume što stvara veliku buku prilikom kretanja. To još inžinjeri moraju da srede, a kad srede ulazimo u eru neuništivih guma! Budućnost se prvi put u toliko vremena čini svijetlo plavom, onako... vuče na azurnu.
Baš na dan kad sam zamjenio gumu i baš na dan kad sam negdje na netu pročitao da nam uskoro stižu neuništive gume, stigao mi je i poster! Poster koji sam naručio prije gotovo mjesec dana i, iskreno, zaboravio da sam ga naručio. Kakav poster? Pa, ja sam veliki fan filmskog undergraund klasika Star Vors, tako da, kad sam na netu naišao na poster na kome se nalazi kapetn Kirk zajedno sa Evoksom a ispod svega toga je potpis Meta Greninga, e, pa, nije bilo sumnje da ga moram imati. Od četvrtka je taj poster prvo što ugledam kad se probudim. Mislim, prvo moram da uzmem cvike... pa, onda su vjerovatno one prvo što ugledam kad se ujutru probudim, al' odmah poslije ugledam kapetana Kirka, Evoksa i potpis Meta Greninga.
Eto, sedmica od sedam dana a sve odluči da se desi u jednom. Primjetio sam tu neekonomičnost u raspodjeli dešavanja u životu, inače. Stvari imaju tendenciju da se dešavaju u jako kratkom vremenskom razdoblju a onda se ne dešavaju u jako dugom vremenskom razdoblju (A.M. 1984 - 2012).
U ostalim vijestima...
Pokušao sam da napravim pravu originalnu italijansku picu. Tijesto, paradajz sos, svježi mocarela sir, bosiljak ubran iz bašte, maslina, maslinovo ulje. Tijesto je odstojalo cijelu noć u frižideru, onda još četiri sata odstojalo na sobnoj temperaturi... tijesto je ispalo veoma dobro. Iznenađujuće dobro. E, sad, svjež mocarela sir je prilično teško nabaviti (bar meni), tako da sam uzeo neki iz kese... možda čak i svjež. Konzervirani koncentrat rajčice je poslužio kao podloga. Svježe ubrani bosiljak iz bašte se pretvorio u sitnosjeckani iz kesice. Masline i maslinovo ulje su bile oke.
Rezultat je trebao da bude ovo:
ali bio je ovo:
Al', znaš šta, bila je prilično dobra. Jaka sedmica/10.
Vijesti iz kulture...
Ne znam da li se sjećate, bilo je to prije desetak-petnaest dana, pojavila se ta legendarna pepsijeva reklama. Ubrzo je postala jedna od najpoplarnijih reklama ikad, svi su pričali o njoj. Ispijanje pepsija je, praktično, odgovor kako doći do mira u svijetu.
E, sad, postoji taj jedan univerzitet u Kaliforniji - Berkli univerzitet, na njemu u zadnje vrijeme ljudi koji misle na jedan način i ljudi koji misle na drugi način se često nađu i ukrste argumente. Nerijetko se to ukrštanje argumenata odvija na nekoj poljani, i često sa palicama i suzavcima i molovtovljevim koktelima.
Ali jedan mladi čovjek, nadahnut pepsijevom reklamom, pokušao je da premosti naizgled nepremostivo. Da li je uspio, pogledajte u prilogu koji je spremila naša dopisnica iz Vošingtona, Sanja Koso. A pogledajmo ga na linku ovdje. HA! zajebavam se, ustvari je na linku ovdje.
A sada sport...
U Makedoniji su neki likovi tukli neke druge likove, u skupštini... ili tako nešto. Uglavnom, pazi slike...
hahaha... izgleda kao da je glava tog čovjeka dupe ovog ispred njega... hahah... dlakavo... hahaha... Makedonija ju ar so faaani.
I za kraj, vremenska prognoza...
Neka tamo nasina letjelica je skoro ostala bez goriva i da ne bi džaba propala, ljudi iz nase je pošalju da prođe između saturna i njegovih prstenova. I, pogogi šta se desilo? Prošao je između saturna i njegovih prstenova a onda smo dobili ove štrunfastične slike. Te pogledajmo...
Ovo dole je ciklon koji razvaljuje Saturnovu atmosferu.
A ove dvije slike ispod nam pokazuju nekakve oblakolike...fazone... takođe u Saturnovoj atmosferi.
Mislim, ili je to što su nam rekli, ili je neko zaboravio da skloni prst sa objektiva dok je slikao neku picu što je pravio... ili tako nešto. Pretpostavljam da nikad nećemo saznati istinu u vezi sa tim.
***
Knjiga sedmice je JA MRZIM INTERNET by DŽARET KOBEK
🎵 Rambo Amadeus samozvani car, u Kalinoviku može pušit' kar, a Li Men, ćelavi kolega, nije vrijedan pola kile smdljivih balega, Orgazam, Čorba, Katarina, SMAK, Yu Grupa, Disciplina, mogu samo čuvat' ovce, pička li im materina, ovi novi što sviraju ni za kurac nevaljaju...🎵
Ja mrzim internet je nešto kao i evergrin grupe Prozor - Kalinovik - pišanje po svemu živo. Doduše, Prozor piša samo po domaćoj muzičkoj sceni a Kobek po svemu živo... osim po našoj domaćoj muzičkoj sceni. Tako da i nije baš kao evergrin grupe Prozor...
Adelajn živi u San Francisku. Prije petnaestak godina je zajedno sa svojim prijateljem Džeremijem izdavala strip pod nazivom Tril. A sada je počinila jedini neoprostivi grijeh u dvadeset prvom vijeku.
Ne želim da spojlam šta je to jedini neoprostivi grijeh vijeka u kome živimo.
Ako pročitate ovu knjigu nema šanse da a) ne zapamtite riječi eumelanin i epoderm b) ne naučite kako se na turskom kaže crni pakao
Ajn Rend je bila Ruskinja koja nije vjerovala u ekonomičnost.
Njen beskrajni roman Pobunjeni Atlas ima oko osam stotina strana i govori o tome kako je novac nešto fenomenalno, i kako su bogataši fenomenalni, i kako je sve fenomenalno osim sirotinje koja je najobičniej đubre koje i nije za bolje nego da skonča u nekom budžaku. Jedini bitan događaj u knjizi jeste kada kreten po imenu Džon Golt ubedi sve bogataše na svetu da se presele u dolinu u kojoj će zajedno da budu bogati. Potom slijedi njegov govor od šezdeset strana.
(Ja mrzim internet, Džaret Koben, Booka 2017, str.119)
Pri kraju ove knjige jedan od glavnih likova se ispovraća po svemu u govoru koji nije baš na šezdeset strana, ali jeste na desetak. Nisam siguran da li je to najbolji ili najgori dio ove knjige.
Ron Gilbert je jedini čovjek iz svijeta poznatih koje Kobek ne mrzi.
Zaključak? Knjiga je u redu, svidjela mi se.
Ocjena jaka sedmica/10
***
Indijansko pero VI dio
aka potraga za sr(e)čom
No comments:
Post a Comment