Jesam li se to udebljao? Vršim li veći pritisak na jadnu gumu?! Ako je vjerovati vagi - nisam. Ali moju vagu vole svi ljudi koji se na njoj vagaju. Uvijek nekako smršaju na njoj 5-6 kila.
Imam potrebu da krivim nekoga zbog toga.
Recimo to da svaki put - kada se neko zabije u drugo auto, porazbija svjetla o banderu, ubije pješaka na pješačkom - sve to staklo se ne skloni sa mjesta nesreće. O, ne! Samo ga pometu da nije nasred puta i - ta-da! - eto ga sa strane kuda voze jebeni biciklisti. Vremenom će ga odnijeti kiša i kanalazicaja. Ali vremenom će se neko već zabiti u drugo auto i sve će se to ponoviti.
Dakle, krivim staklo koje se nalazi u tolikim količinama na raskrsnicama da me čudi da neko nije otvorio biznis skupljanja tog stakla i... recikliranja, ili već nešto. Da ne govorim kakvog se sve sranja može naći oko kontejnera. Koji se nerijetko, opet, stavljaju na sred ono malo biciklističkih staza koje postoje u BL.
Ipak, najviše krivim Boga u svemu tome. Razumijem da je gnjavaža napraviti takav svijet u kome nema patnje, gladi i bolesti. Ali, čova, znači može se napraviti svijet u kome ne pucaju gume. Zar je to tako teško?!
Mislim, možda sam malo ispizdio jer sam upravo sat i po pješačio do kuće. Odem do Fisa da kupim bijelu saksiju za moje Indijansko pero. Jer bijelih saksija nema nigdje bliže? Ne, nego zato što sam želio da se malo provozam, lijep je aprilski dan. Prvi aprilski dan. Prvi aprliski dan?! Prvi april?! Pa, da! Sve je ovo jedna kosmička šala, of kors.
***
***
Ajde sad da pričamo o filmu Paterson.
Krenimo od pretpostavke da je ovo najbolji film ikad snimljen.
Paterson je vozač autobusa u gradu Patersonu. Svaki dan se, bez pomoći alarma, budi u isto vrijeme. Poljubi djevojku koja leži pored njega. Ona mu ispriča šta je sanjala. Doručkuje. Odlazi na posao. Prije nego što krene sa vožnjom, on piše pjesme. Onda krene sa vožnjom. Sluša razgovore putnika. Završi sa poslom. Ode u park gdje još malo piše pjesme. Vrati se kući. Ispravi sanduče za poštu. Uđe u kuću. Jede. Priča sa djevojkom o tome kako je provela dan. Pričaju o tome kako je on proveo dan. Onda izvede psa u šetnju. Svrati do svoje kafane. Popije pivo. Vrati se kući. Spava. Probudi se u isto vrijeme, bez pomoći alarma. Poljubi djevojku. Ona mu priča o tome šta je sanjala...
Ne zvuči pretjerano zabavno?
Film o jednom običnom životu. Bez previše drame. Bez prevelike ambicije. Bez otkrivanja nenormalnih potencijala koje samo čekaju da se ispolje. Jednostavno život, onakav kakav, uglavnom, jeste - jednoličan. Ali pronalaženje smisla u svemu tome. Ili ako ne smisla, onda bar neke... neke... Ovaj film je pomalo zen.
Može se naslutiti da ispod možda postoji nešto više: Patersonov odnos sa kolegom vozačem - da li je Paterson previše zaokupljn sobom? Nezainteresovan? Možda je kolega previše dosadan? Možda je to samo neka priča radi priče? Onda, njegov odnos sa djevojkom, tj. više taj neki odnos koji djevojka ima prema njemu i psu. Da li je on dobar dečko, a? Njegovo lagano ispijanje piva za šankom dok se oko njega dešava prava mala drama sa likovima koji imaju potrebu da drame? Imaju potrebu da od života prave više nego što on jeste? Šta pas predstavlja u svemu tome?!
Sve se to može analizirati i tumačiti, tražiti dublji smisao, ali mislim da je u ovom slučaju to nepotrebno. Stvari jednostavno jesu takve kakve su. Dešavaju se.
Mada, kroz cijeli film se pojavljuju neki mali znakovi koje Paterson primjećuje. Neke slučajnost. Recimo, kada mu djevojka pomene da je sanjala blizance - on svugdje primjećuje blizance. Neke gluposti koje ti možda mogu reći da postoji nešto iza, neki veći smisao, nešto... I tako ja razmišljam o tome, o tim slučajnostima i kako je sve to sranje - a onda mi crna mačka sa jednom bijelom nogom pređe preko puta. Što nije ni malo čudno da nije ta ista mačka, na istom mjestu, u isto vrijeme, prešla i dan prije.
Sutradan sam je očekivao - nema je.
Ni dan nakon toga.
***
Knjiga sedmice Elementarne čestice by Mišel Uelbek
Ovu knjigu sam već čitao prije dvije-tri godine. Imao sam osjećaj da mi je nešto promaklo u prvom čitanju. Prije dva-tri mjeseca je izašao novi prevod pa sam to shvatio kao dobru priliku da ponovim gradivo.
Knjiga je o Mišelu i Brunu. Njih dvojica su polubraća. Mišel se oslanja na razum, determinizam, objašnjivo, hladno, distancirano. Bruno se guši u čulnom, opsjednut seksom, očajanjima, dramom. Mišel je nauka. Bruno je umjetnost. Mišel je ono apolonsko. Bruno je dionizisko.
U knjizi je previše depresivnih dijelova.
Stari prevod:
I opet imam isti osjećaj kao i kad sam čitao prvi put - nešto mi je promaklo.
Ocjena 7/10
***
Indijansko pero III dio
Predhodni dijelovi potrage za srećom su u predhodnim postovima.
No comments:
Post a Comment