I know nothing I’m just sitting here looking at pretty colours

Idles je odličan bend. Brutalism je odličan album. Joy as an Act of Resistance je odličan nastavak odličnog albuma. Jebote, pank, izgleda, nije mrtav. Oživljavaju ga likovi dobrano zašli u tridesete. Ideološki jasno opredjeljeni. Bijes dobro kanalisan. Džo Talbot, frontmen, savršen u ulozi frontmena. Ostatak benda savršen haos.

Riješ odlično se pojavljuje četiri puta a riječ savršeno dva. Što je za devet rečenica sasvim korektno.

Stiže proljeće.


IDLES - I'M SCUM

I sing at fascists 'til my head comes off
I am Dennis Skinner's molotov
I'm lefty, I'm soft
I'm minimum wage job
I am a mongrel dog
I'm just another cunt
I'm scum, I'm scum, yeah
Hey, hey
Hey, hey
Hey, hey

This snowflake's an avalanche

Para svuda, para oko nas

Stojim pored šporeta i čekam da voda u džezvi provrije. Para se polako diže. Jutro je. Januar je. Mrak je. Minus je. Snijeg je. Vjerovatno zaista ne čujem vranu koja grakće ali čujem je... i grakće. To znači samo jedno - imam egzistencijalnu krizu. Opet. Tu pored šporeta dok čekam da voda provrije da napravim čaj.

 

Kako to para? Kako to tmurno vrijeme? Zašto sve izgleda malo propalije nego inače? I ja se osjećam propalije nego inače. Čemu sve ovo?   Koliko još stajanja pored šporeta? Koliko još tmurnih dana? Koliko još uzaludne borbe sa entropijom? Nekad bi me ova pitanja zabrinula. Ali ona su tu. U svim januarima, i u svim februarima... Samo što sa godinama dobijaju novu, pomalo posprdnu, a pomalo zlosutniju notu. Kao, jave se, i jedan dio mene kaže op! op! (mizantrop) evo ga opet! Dok drugi dio mene pomalo vrišti.