Iza mene je pekara u kojoj sam kupio kiflu koju sad jedem. Kifla je prilično bajata ali jedem je jer sam gladan. To tek sad uviđam, dok jedem tu bajatu kiflu.
Kao iz nekog udaljenog kafića čuje se Izgubljeno vreme, uspavana mladost, suvise ljudi, zaboravljena lica, hladan kao kamen u vrtlogu vira... al' nije neki udaljeni kafić, to je dopire iz mojih slušalica. Veoma tiho, tako da se spaja sa zvukovima oko mene.
A ti zvukovi dopiru uglavnom od bučne gomile mladih ljudi koji stoje na metar-dva ispred mene. Pet-šest mladića i djevojaka ispraćaju svog drugara koji im je, vjerovatno, bio u posjeti. Šale se, grle, glasno smiju... rečeno - idu na živce svim sivim ljudima koji se nalaze oko njih. A zaista, sve osim te bučne gomile izgleda tako sivo - kraj je oktobra, osam sati naveče, hladno, autobuska stanica, depresivno.
Da mogu da tu scenu nekako pogledam iz daljine, vjerujem da bih ja bio najdepresivniji detalj na njoj.
Dan mi je počeo u 3 ujutru, u 4 sam bio u autobusu, oko 7 sam se upoznao sa mladićem koji je već tri sata sjedio do mene. Ne znam zašto, ali postoje ljudi koji misle da je krajnje neprijatno sjediti satima pored nekoga, a ne prozboriti ni jednu rečenicu sa tom osobom. Uglavnom, on nije imao izbora nego da sjedne pored mene jer je autobus bio pun. Pun srednjoškolaca i studenata koji su krenuli na sajam knjiga u Beograd. Izuzev petoro-šestoro, ostatak autobusa je bio popunjen ljudima ispod 25. Da mi je ovo prvi put da idem preko Omladinske zadruge na sajam, bio bih zabrinut za stanje mladih i njihovu masovnu zainteresovanost za pisanu riječ. Međutim, nije mi prvi put, tako da znam da ih 90% ide jer za manje od 40 maraka mogu da odu i vrate se iz Beograda. To je šoping tura, ali ne za knjige.
Ako ste prešli tridesetu i mislite da se niste bogznakoliko promijenili u odnosu na to kad ste imali dvadeset, onda definitivno morate da popričate sa nekim ko ima dvadeset godina. Pokušaj priče koju je zapodenuo moj saputnik nije dobro počela. Shvatili smo da ne izlazimo na ista mjesta, da ne slušamo istu muziku, da ne čitamo iste knjige i da ne razmišljamo o istim stvarima. Što je dobra osnova za produktivan razgovor u kome se može naučiti dosta o stvarima koje su van tvoje zone interesovanja. Ali ko još iskorištava dobre osnove. Pa, moj saputnik je pokušao. Interesovalo ga je šta to u životu krene naopako pa završiš sam u autobusu sa deset-petnaest godina mlađim ljudima i stvarno ideš u Beograd da kupuješ knjige. A ne da, ono, blejiš naokolo, kupiš možda žuti džemper a onda odeš na Kalamegdan, ili već tako nešto. Rekao sam da ne znam jer još nisam pročitao tu knjigu. Razgovor između nas dvojice se povremeno nastavljao kako se naš put sve više odugovlačio. Njemu je bilo krivo što je odvojen od svog društva jer je vožnja busom i zezanje sa prijateljima najbolji dio puta. Pitao sam ga zašto se ne proba ubaciti sa njima, ono, neka se malo poguraju i neka ih troje sjedne na dva sjedišta. On je rekao da je njegovo društvo u drugom autobusu.
U tom trenutku mi je glavnom projurila misao da bi on za desetak godina mogao biti na mom mjestu.
Na sajmu sam se izgubio. Ne u prostoru, nego u vremenu. Onaj dio sa polovnim knjigama mi je pojeo tri sata a da nisam ni primijetio. Što sam se više tovario knjigama, sve sam se više znojio. Što sam se sve više znojio to sam se više umarao. Ili obrnuto. Nakon pet-šest sati osjećao sam se previše smrdljivo i umorno da bih čekao deset sati da se vratim sa prevozom kojim sam došao. Tako da sam otišao na autobusku stanicu i čekao prvi bus za BL.
Eto, tako sam se našao ovdje gdje sam sad - na autobuskoj stanici, sa bajatom kiflom u ruci, sa albumom Život počinje u 30oj koji se jedva čuje iz slušalica, kako gledam u bučnu gomilu mladih ljudi koji ispraćaju svog prijatelja. Mladih ljudi koji vjerovatno gledaju u raščupanu, smrdljivu priliku, koja u jednoj ruci drži kesu, na ramenu joj visi ceger, na leđima očito pretrpan ruksak a u drugoj ruci kifla, i zaklinju se da nikad neće postati taj lik.
E sad, zašto sam rekao da bih bio najdepresivniji dio te slike da mogu da je pogledam sa strane? Pa, zato što sam u svemu tome uživao.
Iz slušalica se čuje Osjećam se dobro, osjeeećam se dooobrooo. I zaista, ja se osjećam dobro i to u najmanje dva smisla.
No comments:
Post a Comment