12 February, 2017

Nedostatak sunca, knige i mali stanovi

Nedelja, 12. februar, 16:04h

Koliko čovjek može podnijeti ovih bezsunih… ovih dana bez sunca? Vjerovatno dosta ali nisu baš prijatni kad se zaredaju, evo skoro 2 mjeseca (dobro, nije 2 mjeseca, a i bilo je prošli vikend nešto lijepog vremena i sve ja to razumijem ali radi se o osjećaju). I hladnoća pomalo smara. Znam da ću da čeznem za ovim vremenom, tamo negdje u avgustu, ali sad mi je nekako do maja stalo. Do onog toplog vremena i mirisa poslije kiše, onog vremena kad baksuzi sa alergijama jedva dišu. Trava je uvijek zelenija na drugoj strani, što bi rekli. Mada i bukvalno u maju je zelenija nego sad u februaru.


Ali imaju i ovi nemilimisenigdeizkuće dani svojih dobroh strana. Uspio sam da pročitam neke debele knjige koje mi se nisu dale čitati u neka toplija vremena. Riješio sam se Pjuriti (nije loša, pomalo smara na momente), napokon sam pročitao Priča o dva grada (čekao sam snijeg da je pođem čitati, to je knjiga koja se čita dok je napolju snijeg), pročitao sam i Šta gledaš? 150 godinamoderne umjetnosti u treptaju oka i mogu vam reći da se malo čega sjećam osim osjećaja da je bilo veoma zanimljivo i informativno. A kad smo kod zanimljivo i informativno - sad sam se zaglavio sa U Evropi Herta Maka, so mač informacija koje pokušavam da zapamtim ali vjerujem da za mjesec dana se neću sjećati ni imena pisca. Riječ je o nekakvom putopisu+istoriskom pregledu XX vijeka u Evropi. 1999. Mak je pošao na put po cijeloj Evropi i, ono, usput sere o istorijskim događajima i koliko je ko pobio ljudi u kojekakvim ratovima. Još se nisam iskobeljao iz Drugog svjetskog a na kraju me čekaju naši ratovi. Jeeee!  Nekako ti taj pregled daje nove perspektive gledanja i ubija svaku nadu da ću uspjeti da proživim život a da ne zaglavnim u nekom ratu (ovi iz devedesetih se ne kontaju, bio sam djete end staf). Uglavnom, još uvijek se ponekad pitam zašto sve to čitam jer se kasniej ničega ne sjećam a onda mi se pojavi neka slika grane o koju visim iznad neke provalije i koja se tom sumnjom sječe. I, šta znam, prestanem da sumnjma, i jednostavno čitam pa šta ostane ostane. Nevalja posjeći sve grane o koje visite. Sjećam se da sam nekad sjedio na njima, ma šta sjedio – pravio kuće i sve to, ali dobro nije loše ni visiti.


Sinoć u kasne sate gledam jutjub na kome pođem da gledam videe u kojima ljudi žive u vrlo malim kućama/stanovima i kako sve to funkcioniše. Jedan od tih videa je i video u kome Ema, djevojka koja je iz Australije ali trenutno živi u Tokiju, predstavlja svoj stan od 8 kvadrada. Da, od 8 metara kvadratnih. Budimo realni, to je nekakav hodnik. Vrlo klaustrofobično. Ali ona je to sredila da izgleda prilično prijatno. Veoma je zadovoljna, plaća ga samo 600 dolara mjesečno  i sva je pozitivna. I kako to obično biva sa jutjubom i kasnim satima upadneš u neku spiralu gledanja videa pa skontaš da ta djevojka ima svoj kanal, pa pođeš gledati videe naslova tipa selim se u tokio! i probavam čudnu japansku hranu! i putovanje u englesku i evo me u holandiji i našla sam se sa prijateljima u berlinu. Da, djevojka jedva da ima 21 godinu a prošla je više nego što ću ja za cijeli život. Sve to sa mladalačkim poletom i voljom da se istrpe razne neprijatnosti koje nose putovanja u nepoznato. Ja kad putujem uvijek sam utripan da ću završiti kao u Hostelu (film). Ponovo mi se javlja slika o testerisanju grane (ali ovaj put možda i noge).

Sve je to nedostatak sunca. Treba pregurati januar i februar i biće bolje. Pojaviće se sunce. Pojaviće se polet. Sve će ponovo imati smisla. Nekih 15 dana.

E, da, otkrio sam čari vožnje bicikla i danima kad je poprilično hladno. Prije mi je vrijeme za vožnju bicikla počinjalo negdje u aprili i završavalo se oko oktobra. Sad je dovoljno da nema baš puno snijega i da je temperatura bar oko nule. Gotovo da je bolje nego u topla ljetna predvečerja... Gotovo da jeste, ali nije. Topla ljetna predvečerja i biciklo su ipak nenadmašni. Tome se valja radovati.


Upravo mi je isteklo tri mjeseca besplatnog gugl plej mjuzika u pola Mister Sun baj FLC ...to dođe gotovo kao znak... znak da pređem na jutjub i nastavim sa tom pjesmom.      
      
Eto, čućemo se.


PS

Ovo sam dobio prije neku noć od Reciklažinog stalno povremenog saradniak. Prenosim ga u cijelosti i bez i jedne ispravke. Mudrost misli rizičnih sati.

ne vjerujem da se sjecas ali... imam osjecaj ali ti znas sta je moj osjecaj. kada ti pritisce home na svome telefonu (znam da si se uhvatio za home) molim te - pazi sad - da uhvatio sam tvoju paznju jebiga. mozda stvarno treba da se povjerim sam sebi ? ne. samo bjezi. cekaj. ne. kako da pobjegnem uspjesno ? nikako. drago mi je da se slazemo. ali zar ne mozes - mozemo ali ne zelimo. mislim ako imamo povjerenje. imamo. ako nam izmakne. do nas je. ali izmcie nam. da izmice. jer smo se previse mozda... dali. sta hoces reci s tim? pa .. znas ljude koje razumiju 'beauty' na majici ? da. da. da. da. pa... psoveti se njima. ali cekaj. nije li to ono sto mi treba? ne to. to jeste ono sto mi treba ? nije li ono sto pritisce home ono sto mi treba ? hajde razmisli malo ? o boze. a sta ako sam u krivu? da li mozes biti u krivu prema osobi koja dobija make mordor great again ? ne . okej. kako da sacuvam ovo samo za sebe ? mislmi da je ovo . je. okej pozimi ? da. okej psolah. hehe. ali stvarno psotoje ljudi . posojali su ludi samo hoces da budes idiot prema sebi. neces. javi piki slazem se.


No comments:

Post a Comment