Ovaj tekst će se baviti ispraznošću života i načinima na
koje se ta ispraznost popunjava stvarima koje je produbljuju. Riječ je, dakle,
o jednom teološkom tekstu koji naginje ka filozofiji i tako nagnut ne otkriva
ništa što već ne znamo. Čisto, varijacija na već milion sedam stotina dvaseset
i šest sličnih tekstova.
Prije, recimo, mjesec dana sam gledao film Hector and the Search for Happiness.
Hektor je psihijatar kome ide dobro u životu al', ono, fali mu neki fazon, pa
tako odlučuje da proputuje svijetom i vidi šta to ljude čini sretnim. Da ne
prepričavam film, samo da kažem da je
tipično holivudsko sranje čije smo varijacije na temu gledali već milion sedam
stotina dvaseset i šest puta i naravno da je nakon sve te zajebancije sa putOm
oko svijeta shvatio da mu je sreća bila tu pred nosom - njegova djevojka, i da
se trebaju vjenčati i imati djecu i tome slično. E, da, spojler.
Uglavnom film mi se
svidio, ne toliko zbog poente i sadržaja filma nego načina na koji je sniman i
osvjetljenje... kamera... Dobro, film mi se svidio jer sam bio emocijalno
nestabilan i onda kad gledam bljuzge od filmova postanem čudno optimističan i
sklon self help bulšetima u koji
možda spada i ovaj film. Zato je dobro da pišem ovaj tekst sa jednom
istorijskom distancom od već pomenutog događaja.
