Uelbek, aronija i TBF

Šta reći, kakvu poruku posrati?

Septembar, deveti mjesec u godini. Što je malo čudno jer septembar vuče ime od latinskog septem što znači sedmi. Za to postoji skroz logično objašnjenje al' to nije tema naše današnje emisije. U septembru umire ljeto i rađa se jesen. Ili manje dramatično - u septembru se završava ljeto a počinje jesen. Osim ako ne živite ja južnoj Zemljinoj hemisferi. Onda je nekako sve to obrnuto. Ja volim početke jeseni i nikako ne volim krajeve ljeta. Tako da mi je rujan nekako čudan period rotacije Zemlje oko Sunca.

No, u cilju pridizanja duha iz mračnih, vlažnih podruma u kojima boravi već neko vrijeme, kont'o sam da bi bilo dobro čitati nešto što nije uobičajna depresivna literatura na koju najčešće naletim. Reko – ajde da čitam neke podizače duha i životnog poleta. Humor je jedino što ima smisla, on nas je održao i zato mu hvala.

I tako ti ja naletim na Mišela Uelbeka.

Neko ko je čitao Uelbeka se vjerovatno malo nasmijao nakon prethodne rečenice.

A za one koji nisu čitali i nisu čuli za njega – Mišel Uelbek je, navodno, najpoznatiji živi francuski pisac. Kažu i poprilično kontraverzan. Oko njega sam nekako obletao proteklih pet-šest godina, nevoljan da se upustim u čitanje. Ljudi su mi preporučivali da ga čitam (bolesnik, perverznjak, depresivac, svidio bi ti se. Zar postoje drugačiji?), čitao sam i poneku recenziju njegovih knjiga, povremeno i neki novinski članak. Iz svega toga sam stekao sliku nekog ženomrsca, islamofoba i velikog kritičara današnje individualističke i na uživanje usmjerene zapadne civilizacije.

Sada, nakon što sam pročitao njegove dvije knjige (Elementarne čestice i Mogućnost ostrva) mogu reći da ima istine u svemu tome. I mogu reći da mi ni najmanje nije pomogao u podizanju duha i životnog poelta. Mada mi nije žao što sam ga čitao.

Biće dosta o Uelbeku. Bar za sad.

Šta još ima novo...

Neki dan sam spoznao da na ovom svijetu postoji biljka koja se zove aronija. Zovu je još i sibirska borovnica, ne zato što je rodom iz Sibira nego zato što je otporna na niske temperature (inače je, valjda, sa istoka Sjeverne Amerike). Ono što me je privuklo ovoj biljci je to što nije probirljiva. Izgleda da uspjeva gotovo svugdje, dobro podnosi i suše a ne samo teške minuse, može služiti i kao ukrasno drveće a šlag na tortu je to da su joj plodovi veoma zdravi a mogu se stavljati na šlag na torti.

Ali koga briga za ljekovita dejstva aronije i njene dekorativne mogućnosti – aronija se isplati uzgajati! Čini se da su njeni antioksidativni plodovi vrlo traženi i to po ni malo niskim cijenama.

Pošto pored moje Pećine Kontemplacije, koja se nalazi pored jezera i ima spektakularan pogled na snijegom pokrivene planinske vrhove (čak i ljeti), ima, dakle, i pozamašan dio zemlje idealne za uzgoj aronije, pomislio sam da je to savršena prilika za odvajanje od ostatka čovječanstva i stresa koji učešće u čovječanstvu donosi. Dobro, ne bi to bilo potpuno odvajanje - ipak bih trebao čovječanstvo kao kupca moje ljekovite biljke - ali kontakt bih sveo na minimum. Pare bih iskoristio za krečenje pećine, kupovinu knjiga za sebe i đubriva za aroniju. I naravno voćnih jogurta... jogurata? jogurta... voćnih jogurta.

Ali ne treba zaboraviti i povremeno otići na koncert tibiefa. Valja vezu sa čovječanstvom i tu ne pokidati. Jer u toku svog dugog (u odnosu na život muhe, recimo) brzoprolaznog života bio sam na dosta koncerata i to mi je bila jedna od dražih aktivnosti u životu  ali može se reći da mi je posljednjih godina sve teže ići na njih. Nemam više želju da skačem a stajanje na koncertu i ispijanje sve bljutavijeg piva mi ne zvuči previše primamljivo.

Sa takvim jednim krajnje negativnim stavom krenuo sam ovo ljeto na jedini koncert na Demofestu koji sam posjetio – koncert d bit flita. Ajde reko, stajaću negdje na kraju, piti bljutavo pivo i u sebi pjevušiti. Uglavnom, završio sam u prvom redu, skačući, pijući bljutavo pivo i sa definitivno naglas pjevušenjem. Čak i pjesama sa novog albuma koji sam tad prvi put čuo. To iskustvo mi je podiglo duh na dan-dva. Nažalost, samo svirka uživo ima taj efekat, slušanje tibiefa na kompjtru ili empetri plejeru nema isti učinak.

Dakle, i dalje je isti ciklus – sve manje stvari koje te raduju, maštanje o svijetu koji bi te radovao (koji nedobog da se ostvari) i povremeno iznenađenje koje svemu da privid... negotovosti? mogućnosti? neuzaludnosti?

Nastaviću se...