20 April, 2018

Mržnja i uslovno zeleno

Jedna od nuspojava starenja kojoj se nisam nadao jeste to da ne mogu da mrzim slobodno i bez griže savjesti. U mladosti sam znao da strasno mrzim. Bilo je lako - jednostavno nekoga mrziš i ne razmišljaš o tome zašto. 

Nisam to ni krio. Ako mi nisi po volji - znaćeš. Nisam imao potrebu da se stavljam u tvoju kožu i da razmišljam zašto si takav ili da li možda imaš loš dan. Jebi se i ti i tvoj retardirani skejt!


Sad, sad je to malo drugačije. Imam više razumijevanja. Ne osuđuj ako ne želiš da ti sude, i ta sranja. Čim pođem da mrzim odmah mi se javlja unutrašnji glas koji kaže ajde ne seri, ko da si ti bolji. Više sam nekako zen nego prije. U svakom čovjeku vidim sapatnika, izgubljenu, preplašenu dušu koja zajedno sa mnom jedri ka provaliji. Znate, imam više saosjećanja. 

E, kad je to rečeno - mrzim, ali iz dna duše mrzim ljude koji ne razlikuju uslovno zeleno od... ono, zelenog zelenog! Pucao bih im u koljena! Zamišljam kako se zabijaju u zid u punoj brzini i preživljavaju, al' jedva! Želim im zlo! Želim im spor internet!

Ali ne svima. Nikako! Samo jednoj specifičnoj grupi tih nesretnika.
Nešto se zamisliš pa kreneš na uslovno zeleno i umalo me pregaziš na pješačkom. Ja se trznem, ti se trzneš. Ja te pogledam, ti digneš ruke, saviješ ramena, pokazuješ jebiga, kriv sam, zamislio sam se, nisam te vidio. Ti ljudi - oke smo, možemo na pivo. Svakom se desi. Svako povremeno proleti kroz uslovno i umalo nekog ubije. Ljudi smo.

Ali, to isto se desi a onda ispizdiš na mene - pročitaj četvrti paragraf.

Ali, to isto desi a ti uopšte ne staneš, možda me malo zaobiđeš i ne udostojiš se ni pogledati koga si umalo udario - pročitaj četvrti paragraf.

To je vrsta ljuidi koja će ladno da ide preko reda. I to oni što se čak ne udostoje da kažu samo da nešto pitam. 

To je vrsta ljudi koja govori ma neće ti on ništa dok ti pokušavaš da zaštitiš grkljan od nasrtaja njihovog psa veličine osrednjeg teleta.

To je vrsta ljudi koja se neće pomjeriti ni milimetra u stranu da možete da se mimoiđete na trotoaru a da jedan od vas ne ugazi u blato.

Sjećam se svog prvog lika koji me je inspirisao da mu pokažem srednji prst i glasno psujem na sred raskrsnice. To nije nešto što inače radim ali bahatost sve teže podnosim. Džaba mi zen, džaba mi saosjećanja.

Dakle, vozim biciklo. Na raskrsnici sam, čekam da se upali zeleno. Pored mene je auto. Pali se zeleno, auto koje je do mene kreće i nastavlja pravo. Ja idem iza njega i takođe idem pravo. Gotovo da sam na sred raskrsnice, auto iza mene treba da skrene desno. Taj stereotip bahate spodobe - bmw, frizura na kec, mobilni u ruci - ulaže napor i umjesto da iza mene skrene desno on ide ispred mene, skreće desno, moje kočenje me zaustavlja da me ne spuca u prednji točak. Za sve to vrijeme on je na telefonu, ne želi da primijeti moje postojanje, prolazi me i, onako, da zaokruži stereotip, nagazi po gasu da malo gume prokližu. Ja instiktivno dižem srednji prst prema njemu i psujem. To se sve dešava u nekih pet sekundi. Prelazim raskrsnicu i tek tad shvatam šta sam ja uradio. Digao sam sredni prst i psovao! Nisam sebi u bradu proklinjao taj žalosni izgovor za čovjeka. Osjećao sam se malo bolje. 

Primjer br. 2

Vozim biciklo, opet. Na biciklističkoj sam stazi. Pada ona sitna kišica, imam kapuljaču na glavi, pognut sam i ne vidim više od metar-dva ispred sebe. Na metar-dva ispred vidim parkirano auto. U njemu je čovjek koji gleda u mene i vidim da mu je neugodno što se parkirao na sred biciklističke staze i što zbog toga ne mogu da prođem. Vjerovatno misli da ja iz protesta skrećem sa staze na metar od njegovog auta i silazim na put da ga zaobiđem a mogao sam to da uradim i nešto ranije i na povoljnijem mjestu. U pogledu mu vidim da se izvinjava i da se osjeća krivim. Pogled čovjeka u kome je ostao kapacitet da osjeti stid. To se ne viđa često. Meni on nije toliko smetao, navikneš se na zaobilaženje auta po trotoarima i biciklističkim stazama. Ali taj čovjek zna da je pogriješio i krivo mu je! Ej! Revolucija! Ne gleda te nadrkano i kao da ti njemu smetaš što se biciklom krećeš po njegovom parkingu!

Ne želim reći da su biciklisti bolji od vozača ili pješaka ili obrnuto. Ne, nikako. Biciklisti koji bez gledanja izleću na put, divljaju po trotoaru, u punoj brzini prolaze pored ljudi - to je taj tip ljudi. Ili su još mladi i ne znaju koliko su glupi. Pješaci isto. Kladim se da je ona spodoba iz bmw-a podjednako usrano ljudsko biće bilo da je vozač, pješak, motocilista ili biciklista. 

Takođe, ne želim reći da samo ljudi u bmw-u, ošišani na keca i sa mobilnim u ruci su ti kojih se treba čuvati. Moje dugogodišnje iskustvo sa raskrsnicama, uslovinim i bezuslovnim zelenim svjetlima i pješačkim prelazima mi kaže da svako može biti taj lik. Od naizgled dobroćudnog čikice do policije (čuvajte se policije na raskrsnicama!), svako od njih može biti bahato, bezobrazno kravlje govno. 

Svi griješimo - bitno je kako se odnosimo prema grešci i onima prema kojima smo pogriješili. 

I tako, može se reći da mi se mržnja održava zahvaljujući učestvovanju u saobraćaju. 

Osim kad su izbori pa prolazim pored bilborda i plakata sa tim debilnim sloganima i još debilnijim facama. Onda sebi dam oduška. I mrzim svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim tijelom svojim.

Al' to je tema za neki drugi put. 

Do tada, probajte da svoju mržnju ne trošite neselektivno. Usmjerite i koncentrišite na nekoga ili nešto. Neka vas to obuzme i vremenom uništi. 

Sagorite u mržnji, to je valjda poenta ovog posta.





No comments:

Post a Comment