Spavaš li mirno Andriću Ivo

Prije otprilike mjesec-dva su srušili stari most kod Incela. Milion stvari se poklopilo pa sam baš u tom trenutku prolazio preko novog mosta i prisustvovao tom prilično istorijskom događaju zajedno sa ne više od 5-6 ljudi, uključujući i radnike koji su ga rušili. 

 Takođe, taj dan sam odlučio da kupim novi telefon jer sam čekao bar pet minuta da dođe taj svečani dio sa rušenjem i kad je on napokon došao nisam uspio da upalim kameru na vrijeme jer je telefon odlučio da mu je pokretanje kamere prevelik napor. Moj telefon počinje da razvija neku vrstu ličnosti. Ima svoje dobre i loše dane, nagle promijene raspoloženja i tome slično. 

Možda ga zbog toga još uvijek nisam zamijenio. Nekako ga razumijem.

Nego, slušam Ar I Em i nešto sam u nostalgičnom modu. Kontam, srušena su tri mosta moje mladosti. Od toga dva u zadnje tri godine. Onaj kod toplane je skončao negdje prije desetak godina. Vitaminkin su odnijele poplave 2014. a evo, Incelov je bez puno frke otišao oko  ‎October ‎17, ‎2017, ‏‎15:40:57.

Imam priču o svakom od njih.

MOST KOD TOPLANE 

Recimo da je 2003. i da je negdje oko 2 sata iza ponoći. Tabanam iz grada i prolazim pored omanje šume koja je nekad postojala na mjestu gdje je sad Policijska akademija 3. Mračno je jer nema rasvjete a u daljini se čuje policijska sirena. Nije da je uobičajno da čujem policijsku sirenu ali nije ni da je toliko čudno. Nastavljam sa hodanjem i kako prilazim mostu, koji je u to vrijeme bio zatvoren za saobraćaj zbog neke rekonstrukcije, policijska sirena se sve glasnije čuje. Razlog tome je što je sve bliža. 

 

(jedina slika ovog mosta koju imam, i to kad ga ruše. vjerovatno 2008-2009?)

Već sam na mostu kad čujem škripanje guma i ugledam auto koje velikom brzinom ide prema meni. Iza tog auta je policija koja ne ide ništa sporije. Dobro, nešto sporije jer je ipak iza... Dakle, nasred mosta sam, auto u punoj brzini ide prema meni tj. mostu, iza njega je policija i ja onako, pomalo zainteresovano, čekam da vidim šta će se desiti. Onda skontam da je to u najmanju ruku poglupa ideja i da bi trebalo što prije da se tornjam odatle. Dok se trčećim korakom strateški povlačim preko vode do slobode, auto koje bježi od policije se zustavlja ispred mosta, jer je gomila prepreka na njemu (rekonstrukcija, kao što sam pomenuo), iz auta izlazi čovjek i pođe da trči, takođe na drugu stranu. U tom trenutku je i policija tu, izlaze i, nadam se, iskreno se nadam, pucaju u vazduh i govore STANI! LEZI DOLE! Pucanj me je iznenadio. Ne znam da li me policija vidi. Da li i mene ubraja u bjegunce jer i ja sam do prije sekund trčao/bježao. Ali dok je taj lik bježao od policije, ja sam bježao od njega... i policije. Mračno je. Ja stajem. Polako se okrećem i gledam policiju negdje na početku mosta,  ne obraćaju pažnju na mene (vjerovatno me i ne vide) nego na nekog lika koji leži na zemlji. 

Polako nastavljam da se krećem što dalje i da to izgleda što ležernije. Niko ne viče zamnom. Nastavljam put kući.

Sad je 2007. i ja sam na biciklu. Vraćam se kući i idem prema istom tom mostu. Mrtav sam pijan. Izvanredno pijan. Neodgovorno pijan. Most ima samo jednu traku a auto ide iz suprotnog smijera. Ne da mi se čekati da pređe i idem, ne usporavajući, po djelu za pješake koji je sa strane i koji nema baš neki blagi prelaz sa ulice na njega. Onako, izdignut je. Prvi udar gume u izdignuti dio trotoara nekako preživim i ubacim se na pješački dio mosta. Farovi mi pucaju direktno u lice. Ne vidim ništa. Pa tako ni to da sam već na sredini mosta a na sredini mosta se silazi na isto grub način sa trotoara/pješačkog dijela mosta da bi se nakon metar opet na njega penjalo. U tih metar sam se, ne sjećam se kako, skršio i prednjim djelom glave direktno spucao u ogradu mosta. Neko vrijeme sam bio u nesvjesti. Ne dugo. Uključujem se u život i vidim likove iz auta kako stoje pored i pitaju me da li sam živ. Kažem da nisam siguran. Kažu mi da je malo falilo da preletim preko ograde u Vrbas. Penjem se na biciklo i nastavljam dalje. Jezikom prelazim preko zuba. Nešto ne štima. Odvalio sam dio prednjeg zuba. Ali previše sam pijan da o tome razmišljam na trezven način.

Na ovom mostu sam takođe zgnječio i vrata od svoje opel suze u prvoj godini nakon što sam položio vozački. Kad sve to nekako sagledam, jebeš taj most! Neka su ga srušili. Nije zaslužio ništa bolje.

VITAMINKIN MOST
  

(ovo je slika iz aprila 2014. a u maju 2014. će ga odnijeti mračne vode mitorijane... mirodijane... il' bi hladne vode? kako god, Vrbas će ga odnijeti)

Postoji jedna mala ulica koja je ujedno i prilaz Vitaminkinom mostu iz pravca Česma Sitija. To je obično mračna ulica. Mislim, noću. Bar nekad bila, ne znam u kakvom je stanju sad. Uglavnom, tu imaju, recimo, 4-5 bandera sa rasvjetom koja, te 2005., nije bog zna kako radila. Samo možda jedna bandera, ona najbliža mostu je radila al' u fazonu upali se, radi par minuta pa se ugasi, i tako sve ukrug. E sad, ja sam na biciklu. Mrak je. Još uvijek nemam svjetlo. Još uvijek imam čitav prednji zub. Pičim velikom brzinom tom malom mračnom ulicom. Ni jedna od bandera ulične rasvjete nije upaljena pa idem onako, na sreću, valjda nema ništa na putu. Prilazim mostu, pali se ta zadnja bandera i - FU! Na metar ispred mene je najzbunjeniji/najisprepadaniji/najiznenađeniji pas ikad! A ispred psa je najzbunjeniji/najisprepadaniji/najiznenađeniji biciklista ikad. Nekako u posljednjem trenutku uspijem da skrenem i ne spičim u psa koji se u međuvremenu malkice oporavio od šoka, skontao da je vučijak i počeo da me proganja. Upadam na most i molim boga da ne naiđe ni jedno auto iz suprotnog smjera jer - i ovo je most sa samo jednom trakom. Auta iz suprotnog pravca nema ali vučijaka iza mene ima. Ne odustaje. Prelazim na drugu stranu i... uglavnom, pobjegnem vučijaku.

INCELOV MOST

Jednom sam sa Incelovog mosta gledao vatromet.  Vatromet obično izgleda ovako - nešto eksplodira, to nešto postane mali kružić a onda se taj kružić širi i postaje sve veći a onda nestane.

Mali kružić, veći kružić, još veći kružić - ja kontam da mi prilazi. Ja kontam da je to nešto tehnodrom iz nindža kornjača. Uspaničim se jer ne želim da me pregazi. Čučnem. Tehnodrom nestane.

---------------------------------

saundtrek epizode