On u borbi protiv terorizma - Mucos Nerviros, sezona 6

Drvo je stajalo nasred livade. Bilo je jedno od onih drva što se mogu vidjeti u filmovima o Hobitima. Ono, debelo stablo sa velikom krošnjom krajnje zelenog lišća. Ispod drveta je bila ležaljka a na ležaljci – On. 

On je ležao na ležaljci a u ruci je držao čašu u kojoj je bio neki koktel, na čaši je bilo kišobrančić a na jednom rubu čaše nasađen limun. Već tri minuta je gledao kako mu se oblak prašine približava a sa njim i crno auto, crnih stakala, terenac. Auto se zaustavi na kraju prašnjavog puta, sto metara od ležaljke. Iz njega izađoše dva čovjeka u crnom i sa crnim cvikama za sunce.  Bilo je upeklo tog dana, sigurno preko 40 stepeni ali zvanični podaci su govorili da je 39 - da se ne bi uvodilo vanredno stanje i ljudi koji rade na otvorenom bili prinuđeni da se hvataju hlada. Al', nebitno. Ljudima u crnom je sigurno bilo vruće, to sam htio da kažem. Priđoše drvetu.

- Gospodin On? – upita lijevi čovjek u crnom. Lijevi ako ih gledate sprijeda.

- Ko pita? – odgovori On

- Ja sam Vil a ovo je moj kolega Tomi. – odgovori Vil

- Vil i Tomi. Čuo sam za vas. Glumili ste u Ljudima u crnom, ako se ne varam?

- Da, tako je.

- Glup film. – On im saopšti kratku recenziju filma.

- Kao što pretpostavljate, nismo ovdje zbog vašeg mišljenja o našim filmovima. – brzo odgovori Vil sa jedva primjetnom uvrijeđenosti u glasu - Poslao nas je Predsjednik lično, stvari su se oteli kontroli nakon Bojlermenove smrti. Sfurimen prijeti da uništi Andrićgrad.

- Recite Dodiku da to nije moj problem. Ja sam se povukao još nakon onog kobnog dana... - On se zamišljeno zagleda u daljinu.

- To smo riješili. Zakon o obaveznom nošenju kaciga za bicikliste više ne važi.

- Šteta je već učinjena. – reče On i dalje zagledan u daljinu.

- Svjesni smo da ste morali da platite kaznu za nenošenje kacige. To je nedopustivo, veliki propust sa naše strane. Policajac, koji je samo radio svoj posao i hranio četvoro maloljetne djece sa svojom bjednom platom, je otpušten čim smo saznali za incident.

- I nacistički čuvari logora su samo radili svoj posao. – i dalje je gledao zamišljeno u neku udaljenu tačku.

- Možda je malo previše upoređivati policajca koji napalaćuje kazne nesavjesnim vozačima...

- Nesavjesnim!? Nesavjesnim?! – On napokon vrati pogled iz daljina koje naseljavaju zamišljene tačke i usmjeri ga na Vila a onda i na Tomija – Reći ću ja vama šta je nesavjesno! Nesavjesno je parkirati auto nasred krivine i to krivine koja ide uzbrdo!

- U popunosti se slažemo ali...

- ...a ne bezazlena, ljetna vožnjica bicikla biciklističkom stazom dok mi se vjetar poigrava sa kosom i dok ptice razdragano crvrkuću na granama a duga prelazi sa jedne strane ulice na drugu... Šta je sljedeće? Zabrana prelaska pješačkog ako imaš slušalice u ušima?! Ili već neka slična glupost.

- Khm... – nervozno se promeškoljiše Ljudi u crnom. – U zamjenu za vaše usluge nudimo vam posao u nekom ministarstvu. Savjetnik ili već nešto slično. Bez konkursa, naravno.

- Ali ja nisam u d Stranci.

- Nije bitno, u vašem slučaju ćemo napraviti izuzetak.

- Savjetnik, kažeš? Fleksibilno radno vrijeme od devet do pet? Plaćena putovanja? Odgovorno nedonošenje odluka?

- Samo recite. Ako vam se ne sviđa možemo vas ubaciti kao piara nekog ministarstva ili možda jedan od onih likova koji stoje iza lika koji priča o nečemu. Žive pozadine, znate oni ljudi sa odsustvom iskrenosti u osmjehu i nedostatku inteligencije u pogledu?

- Ali za tu poziciju bih svakako morao biti u d Stranci?

- Ne i vi.

On vrati pogled u daljinu iz koje se bio maloprije vratio i, možda čak, zamisli. Ostao je tako neko vrijeme.

- Ne smijemo dopustiti da terorizam pobjedi. Andrićgrad je biser manjeg ali uspješnijeg entiteta. Turistički potencijal koji prepoznaju ne samo kod nas nego i u inostranstvu. U redu, recite Predsjedniku da ću pomoći.

- Uraaaa! – uglas uzviknuse Vil i Tomi, skočiše u vazduh i daše sebi petaka.

Kraj prvog dijela.