Ovaj tekst će se baviti ispraznošću života i načinima na
koje se ta ispraznost popunjava stvarima koje je produbljuju. Riječ je, dakle,
o jednom teološkom tekstu koji naginje ka filozofiji i tako nagnut ne otkriva
ništa što već ne znamo. Čisto, varijacija na već milion sedam stotina dvaseset
i šest sličnih tekstova.
Prije, recimo, mjesec dana sam gledao film Hector and the Search for Happiness.
Hektor je psihijatar kome ide dobro u životu al', ono, fali mu neki fazon, pa
tako odlučuje da proputuje svijetom i vidi šta to ljude čini sretnim. Da ne
prepričavam film, samo da kažem da je
tipično holivudsko sranje čije smo varijacije na temu gledali već milion sedam
stotina dvaseset i šest puta i naravno da je nakon sve te zajebancije sa putOm
oko svijeta shvatio da mu je sreća bila tu pred nosom - njegova djevojka, i da
se trebaju vjenčati i imati djecu i tome slično. E, da, spojler.
Uglavnom film mi se
svidio, ne toliko zbog poente i sadržaja filma nego načina na koji je sniman i
osvjetljenje... kamera... Dobro, film mi se svidio jer sam bio emocijalno
nestabilan i onda kad gledam bljuzge od filmova postanem čudno optimističan i
sklon self help bulšetima u koji
možda spada i ovaj film. Zato je dobro da pišem ovaj tekst sa jednom
istorijskom distancom od već pomenutog događaja.
Hektorov srč of hapines me je samo potaknu da još
više razmišljam o nečemu o čemu ionako od kad znam da razmišljam razmišljam a
to je - čemu sve ovo? može li se
pobjediti? jel živiš neko vrijeme a onda nema vremena? riječju -
poenta, drugovi i drugarice, poenta mene muči. Iliti smisao, božemesačuvaj,
života.
Pošto nemam neku naročitu ideju u kom pravcu će ići ovaj
tekst, bio bih prijatno izenenađen da se na kraju ispostavi da sam pronašao
smisao i da nije 42, kako većina mislilaca smatra.
Uglavnom, u autu sam, vozim već 5-6 sati tako da sam na
autopilotu. Odavno već ne registrujem šta se dešava na radiju. Zadnji put kad
mi je mozak bio djelomično uključen nešto je krčalo, onaj fazon između stanica.
Odjednom skontam da nema tog krčanaj i da je, kao i uvećini tih borbi između
stanica, pobjedio HKT ili ti Hrvatski Katolički Radio a na njemu smirujući glas
koji priča ...osjećate li tu neku
prazninu u sebi, znate o čemu pričam? Oke, praznina, slušam. Nećete je ispuniti većim ekranom tevea koji
želite. Ne? Ni onaj od metar i po dijagonale? Neće vas ispuniti ni taj veći stan koji ne možete da priuštite a za
koji mislite da će riješiti tako mnogo. Jebote! Pa, dokle je to došlo da ni
veći stanovi ne mogu da ispune rupčage teške praznine u ljudima. Ni ono promaknuće na poslu kojemu se toliko
nadate. Promaknuće? Posao? To ima? Ta
praznina se ispunjava ljubavlju, saosjećanjem prema drugima, čovjekoljubljem -
bogom. Pa što odma' niste rekli!
Do sad imamo dva odgovora - žena-djeca i/ili bog. Savršeno
bi bilo da je bog žena i da je oženim i... uf! idemo u čudne vode.
Svakog utorka posljednjih gotovo 2 mjeseca odlazim na
Balkanu i napravim jedan krug oko jezera. Prije ovih mojih čestih posjeta
Balkani koji su, kao što rekoh, počeli prije dva mjeseca, nisam dugo bio tamo. Dosta je tu
uspomena bilo, dosta nekakvih duhova koji su šetali naokolo i koji su dok sam
prolazio tim stazama kao, ono, u filmovima, izbijali na površinu, prolazili
pored mene, kroz mene. Ne, nisam nikog ubio na jezeru pa je isplivao, više
onako metaforički mislim. Petnaestak godina povremenih posjeta Balkani je
nakupilo kojekakve paučine sjećanja kroz koju sam morao da prođem tog prilično
sunčanog dana za jedan februar. Emocijalna nestabilnost je bila nekako
nakupljena pa sam doživljavao sreću i tugu i sjetu u isto vrijeme, što je
prilično prijatno osjećanje dok sreća preovladava i prilično sjetno kad
preovladava, jelte, sjeta. Uglavnom, osjećao sam se kao da je vazduh kroz koji
prolazim nekako gust, sav od emocija ili već neke slične gluposti, nekako... a
i to što je, uprkos tome što je bilo sunčano, bilo i prohladno, i onako mrtvoprirodno i nije bilo nikoga,
jebiga, bilo je nekako indifilmično.
Taj dan sam proživio nešto što tražim svaki naredni utorak. Al' nema, nisam toliko
glup da mislim da će svaki put biti tako, paučina sjećanaj je poderana tim
prvim hodanjem i sad je to samo put koji pređem za dvadesetak minuta. A i ljudi
je sve više a ljudi sve pokvare, reče on pubertetski mrzovoljno.
Poenta rečenog? Prvi put nakon dugo vremena su se kojekakv
osjećanja uzjebala pa sam, eto, imao sreću da osjećam nešto. Ko bi rekao da će
starenje donijeti to da ćeš biti sretan ko mala beba kad pođeš da osjećaš
normalne ljudske emocije poput sreće il' tuge. Oke, nisam robot, osjećam ja to
ponekad ali intenzitet me zabrinjava. Intenzitet ojećanja je kao zemljotresi
koje samo seizmolozi sa sofisticiranom opremom primijete a ja bi ono Banjaluka
'69. ako već ne može Japan 2011.
Bilo bi poželjno osjećati što češće. Ne mora biti sreća, ne
budimo prokleti. Mislim, došlo je do toga da čak i alkohol više ne budi sreću.
Muzika možda bude nešto ukusnija u pijanom stanju, kojekakvi senzori sarkazma i
ciničnog pogleda na svijet se možda ublaže u pijanstvu ali opet nije to to.
Znam šta sad mislite - pređi na kokain.
Al', da li je to zaista riješenje? A ne mislite to? Mislite - nemaš ti stvarnih problema u životu. Nemaš
ti bolesti, bijede i beznađa. Razmažen si. Ništa ti još ne znaš o ničemu. Pa,
je, sad kad to pomenušte. Vjerovatno je to.
Uglavnom, mogao bih ja da serem o ovome još dugo, vjerovatno
će biti i nastavak teksta ali ko još voli da čita a pogotovo da čita duge
tekstove. Tako da ću sad da presiječem još jedan bespoentni tekst, koji izgleda
dosta pregledno na mom novom dvadesetsedmoinčnom monitoru koji je značajno
unapređenje u odnosu na predhodni devetnaestoinčni koji nije bio čak ni ful hade! Mislim stvarno! Jer ipak,
možda mi taj novi teve neće ispuniti
prazninu u životu ali niko sa HKR nije spominjao ništa o monitorima.
No comments:
Post a Comment